Povijest spektometrije
Spektar sunčevih zraka
Prvi spektar s kojim su se ljudi susreli je duga. Ova meteorološka
pojava može se vidjeti u dane u kojima se izmjenjuju kišna i sunčana
razdoblja. Znanstveno objašnjenje pojave duge dao je u prvoj polovici
17. stoljeća Splitski nadbiskup Marko Antonije de Dominis, rodom
s otoka Raba. On zaključuje da duga nastaje lomom sunčeve svjetlosti
na kapljicama vode.
Newtonov pokus
Složenu prirodu bijele svjetlosti objasnio je Isaac Newton u pokusu
iz 1666. Uzak snop sunčeve svjetlosti, dobiven propuštanjem kroz
malu okruglu rupu, proicirao se na zastoru kao mali bijeli kružić,
no isti snop propušten kroz staklenu prizmu dao je na zastoru izduženu
projekciju duginih boja (ljubičasta, plava, zelena, žuta, narančasta,
crvena). Uzrok ove pojave je zakretanje putanje svjetlosti (lom)
na granicama faza zrak/staklo i staklo/zrak. Stupanj zakretanja
svjetlosti ovisi o valnoj duljini, što rezultira razdvajanjem svjetlosnih
zraka različitih valnih duljina .
Nevidljive svjetlosne zrake
Više od 100 godina nakon Newtonovog otkrića, spektar sunčeve svjetlosti
je proširen otkrićem svjetlosnih zraka nevidljivih ljudskom oku.
W. Herschel je u pokusu iz 1800. godine otkrio postojanje infracrvenih
zraka. Mjerenjem temperature pojedinih dijelova sunčevog spektra
Herschel je uočio da se temperaturni maksimum nalazi izvan crvenog
kraja vidljivog dijela spektra. 1801. godine J. W. Ritter je, proučavajući
utjecaj svjetlosti na sol srebro-klorid, otkrio da se utjecaj svjetlosti
proteže izvan ljubičastog kraja vidljivog dijela sunčevog spektra.
Time je otkriveno ultraljubičasto područje sunčevog spektra. Krajem
19. i početkom 20. stoljeća svjetlosni spektar dodatno je proširen
otkričem radiovalova, daleko na infracrvenoj strani svjetlosnog
spektra, te rentgenskih i g-zraka, daleko na ultraljubičastoj strani
svjetlosnog spektra. Te zrake nisu izolirane iz sunčevog spektra,
već su dobivene eksperimentalnim putem na zemlji.
Danas znamo da svjetlosne zrake vidljive ljudskom oku predstavljaju
samo mali dio svjetlosnog spektra. Većina živih bića na zemlji razvila
je osjetljivost na te iste svjetlosne boje, jer je intenzitet sunčevih
zraka unutar tog spektralnog područja najjači. Pojedine životinjske
vrste su u stanju registrirati svjetlost nevidljivu našim očima.
Mnogi kukci su osjetljivi na ultraljubičaste zrake, a neke zmije
koriste infracrvene zrake u noćnom lovu na toplokrvne životinje.
|
