Način kojim se dolazi do toga utječe li neka promjena na konstantu ravnoteže je mjerenje ilitiga eksperiment. Sve što treba je izmjeriti sastav reakcijske smjese u različitim uvjetima i izračunati konstantu ravnoteže za svaki slučaj. Ako ispadne svaki put isto, promjena tih uvjeta očito ne utječe na konstantu ravnoteže. Ako se mijenja, znači da nekakav utjecaj postoji. Zahvaljujući eksperimentalnom radu tisuća znanstvenika, a naročito otkrivačima (ili predlagačima) zakona o djelovanju masa, Katonu Maksimilijanu Guldbergu i Peteru Waageu, danas znamo da postoji nekakva konstanta ravnoteže te da ona ne ovisi niti o veličini sustava, niti o količinama bitnih komponenti (dakle, promjene tlaka i volumena, kao ni dodatak ili odvođenje reaktanata ili produkata, neće promijeniti konstantu ravnoteže, već samo sastav smjese). S druge strane, konstanta ravnoteže ovisi o hrpi drugih stvari poput temperature, dodatka elektrolita, otapala itd.
Nisam siguran je li ti jasno da stalnost konstante ravnoteže ne znači isto što i stalnost sastava, pa čak ni stalnost omjera količina komponenti. U izraz za konstantu ravnoteže ulaze količine (koncentracije, parcijalni tlakovi, aktiviteti) sudionika reakcije potencirane njihovim stehiometrijskim koeficijentima. U slučaju kisika i ozona (inače ne odveć sretnom jer je konstanta ravnoteže dosta ogromna) trenutno povećanje volumena bi u istoj mjeri smanjilo parcijalne tlakove oba plina, a onda i ukupni tlak, što bi, prema le Chatelierovom načelu, trebalo rezultirati povećanjem ukupnog broja molekula tj. povećanjem količine kisika nauštrb ozona. Primjerice, ako se volumen udvostruči, oba parcijalna tlaka će se prepoloviti. Ubaciš li te brojke u izraz za tlačnu konstantu ravnoteže:

K_p = p³(O₂)/p²(O₃),

"konstanta" ispada duplo manjom od stvarne što znači da će se u sustavu, kako bi se opet uspostavila ravnoteža, povećati količina kisika, a smanjiti količina ozona.

Pozdrav,