je li koloidno srebro(lijek ili otrov) isplativo istraživanje.da li se na temelju toga može dosta toga istražiti.provesti pokusi.i izvuči neki zaključak.

Ime i prezime: antonijajancec antonija.jancec@gmail.com

 


Ovisi to o tomu kako si definiraš pojam "isplativo".

Misliš li na isplativost kao nešto što govori koliko ćeš takovim pokusima unaprijediti ljudsko znanje i dići kvalitetu ljudskog življenja, onda je odgovor ne. O djelovanju srebra na ljudsko tijelo i ono što se po njemu znade vrzmati danas se znade zbilja mnogo, što sustavnim istraživanjima, što radi duševnih bolesnika poput Paula Karasona ili Stana Jonesa koji su eksperimentom na sebi pokazali daleko najuočljiviju posljedicu unošenja srebra u tijelo.

Počnimo ipak od početka. Srebro spada među teške metale, a za njih je danas općepoznato da se živa bića u njihovom prisustvu ne osjećaju najbolje. Preciznije, prije nešto više od stoljeća otkriven je tzv. oligodinamički efekt, pojava da se proteini denaturiraju ako se u njihovim otopinama pojavi čak i mala koncentracija iona nekog teškog metala. Iako točni mehanizmi nisu sasvim jasni, razmjerno je sigurno da razlog tome leži u velikom afinitetu tih metala prema tiolnim (-SH) skupinama koje se u proteinima, radi aminokiseline cisteina ili prostetičkih skupina koje sadrže sumpor, lako mogu naći. Vezanjem iona teškog metala za sumpor u pravilu se molekuli proteina promijeni geometrija te on više ne može vršiti svoju biološku hunkciju. Posljedica toga je da su vodene otopine u kojima su prisutni teški metali poprilično ubojite za jednostaničan živi svijet, kao i za neke niže višestanične organizme. Jedna zanimljiva primjena te pojave je korištenje mjedenih kvaka u javnim ustanovama. Kako na njihovoj površini uvijek nešto bakra bude oksidirano, bakterije, gljivice i ina bića na tim kvakama razmjerno brzo pomru pa je širenje zaraza dodirom tako usporeno, ako ne i spriječeno.
Od težih teških metala (živa, srebro, olovo, zlato), srebro je po ljude manje otrovno (što ne znači da je zdravo; i olovo je manje otrovno od žive, ali nećemo zato sladiti njime vino), a i nešto je otrovnije po mikroorganizme od bakra pa se još od rane povijesti koristilo za sprečavanje kvarenja namirnica i pića. U srednjem vijeku je ta praksa donekle zaboravljena (pijavice i sprašene mumije su valjda bile dostupnije), ali među vladarima je zato običaj bio koristiti srebrno posuđe jer bi ono obično pocrnjelo kad bi im netko metnuo arsena u hranu (radi reakcije s arsenovim (III) sulfidom koji se ponekad sam koristio kao otrov ili naprosto bio prisutan kao nečistoća u arseniku). S dolaskom modernijih vremena srebrovi spojevi (najviše nitrat jer je lako topljiv u vodi) i samo srebro opet se počinju koristiti kao dezinficijens, bilo kao antiseptik (primjerice, novorođenčadi bi se kapalo u oči malo otopine srebrovog nitrata radi prevencije konjuktivitisa), bilo za čuvanje hrane (npr. voda čuvana u srebrnoj posudi ostat će svježa (tj. beživotna) i po više mjeseci). S dolaskom ere antibiotika srebro je potisnuto jer se učinkovitošću nije moglo mjeriti s njima, a k tomu je i otrovnije.
U zadnjih par desetljeća zanimanje za srebro opet počinje rasti jer se u nekim područjima ipak pokazalo efikasnijim. Najviše se to odnosi na prevenciju raznih zaraza (npr kod većih otvorenih rana radi kožnih bolesti ili opekotina) jer se male količine mikroba često pojavljuju odasvud pa je gotovo nemoguće stalno imati spreman antibiotik. K tomu, bakterije na antibiotike s vremenom (ili pretjerivanjem s antibioticima) razviju otpornost dok to sa srebrom po svojoj prilici ide nešto teže (Zanimljiva je činjenica da srebrovi ioni bitno brže ubijaju bakterije kad se nalaze u električnom polju.). Osim u medicini, srebro, samo sad elementarno, se danas koristi i kao već spomenuto dezinfekcijsko sredstvo u čuvanju koječega od kvarenja, a u zadnjih par godina pojavila se i odjeća koja sadrži nešto srebra pa tako priječi razvoj raznih bakterija zaslužnih za poslijeznojne mirise. To bi bilo o stvarnim primjenama. Lako je moguće da sam ponešto zaboravio, preskočio ili krivo naveo. Potrudio sam se ipak u prvom redu opisati gdje je sve srebro zbilja korisno i što ono točno radi.

Druga kategorija je ono što se često nazivlje alternativnom medicinom, iako je točnije to nazvati alternativom medicini ili naprosto pseudomedicinom. Naime, sa smanjenjem uporabe srebra u medicini nije nestala i svijest o mogućnosti iste, a i u narodu je zaostalo nešto od znanja o tome da srebro dezinficira. Misaonim tokovima za koje ne mogu reći da ih posve razumijem netko je iz činjenice da je srebro otrov za mnoge mikrobe zaključio da srebro liječi bolesti (i modra galica tamani mikrobe, ali svakodnevnim grgljanjem njezine otopine zaradit ćete rak grla), a sklonost ljudi generalizaciji učinilo je srebro još jednim od takozvanih lijekova za sve (to ipak nije oksimoron jer npr. smrt zaista liječi baš sve). Kako su srebrove soli u velikim koncentracijama ipak sasvim solidni otrovi, krenulo se u dva smjera. Jedan čine homeopati kojima otrovnost nije nikakav problem jer ionako sve razrijede do te mjere da djelatne tvari više nema, a drugi su se doskočili tomu da srebro elektrokemijskim putem satru u prah pa ga onda konzumiraju. Taj drugi put porodio je pojam "koloidno srebro". Osnovna ideja je da elementarno srebro, budući inertnim metalom, neće ljudskom tijelu nikako napakostiti, ali zato hoće potamaniti sav patogeni živalj koji se u njemu nalazi. Pored toga, ne pretjerano neočekivano, pojavile su se i priče o liječenju bolesti koje s bakterijama i nemaju puno veze ili su prosto neizlječive, poput SIDA-e i raznih tumorskih oboljenja, ali i obične prehlade.
Samo unošenje praškastog srebra vjerojatno nema bitnih posljedica (potamanilo bi možda tek crijevne bakterije i malo udesilo probavu), ali ono što konzumenti obično unose nije samo koloidno srebro (da rastjeram mogućnu maglu oko tog imena, koloidno znači da su čestice dovoljno male da ih ne vidimo ni (svjetlosnim) mikroskopom, a dovoljno velike da raspršuju vidljivo svjetlo, što dođe negdje između jednog i dvije stotine nanometara), već i dobrim dijelom otopina raznih srebrovih soli. Njihovo pak unošenje razmjerno malo smeta općem metabolizmu (poznata je tek jedna smrt radi konzumacije koloidnog srebra), ali zato, budući da se srebro lako reducira do elementarnog, s vremenom rezultira nakupljanjem elementarnog srebra u koži, što je u medicini poznato pod imenom argirija. Dvojica spomenuta negdje na početku ovog teksta najpoznatiji su primjeri razvijene argirije, a prvi je zbog svoje boje poznat i kao čovjek-štrumf. Koliko ukupno argiričara ima u svijetu, nisam uspio naći, tek znam da ih je u Americi prije drugog svjetskog rata bilo preko dvije stotine. Vrlo je vjerojatno da se ta brojka tokom devedestih rapidno digla, ali to ni žrtve ni prodavači neće potvrditi. Potonji na takova pitanja i prigovore jedino kažu da treba ispravno pripravljati i dozirati otopine srebra. Slično alkemičarima koji su neuspjeh u dobivanju zlata tumačili loše izvedenim destilacijama. Inače, argirija se primarno klasificira kao kozmetički problem, pored karakteristične boje kože argiričari ne pate od nekih srebrom izazvanih tegoba.

Sad se konačno mogu vratiti i na definiciju isplativosti. Drugo tumačenje je ono poznatije, financijska isplativost. Vrlo je isplativo baviti se srebrom, kao i bilo kojom drugom granom pseudomedicine (kad neka kemikalija postane lijekom, cijena joj se digne barem za red veličine). Homeopatija sama danas okreće milijarde eura, a srebro je još razmjerno neafirmirano kao "lijek" iako se i na njemu vrte barem milijuni. Uskočiš li među ljude koji će po cijenu istine "dokazivati" da je ono ljekovito i kreneš prodavati takve pripravke, možeš si osigurati sasvim udobnu budućnost.

Pozdrav,

Odgovorio: Ivica Cvrtila   icvrtila@chem.pmf.hr

<-- Povratak

 

Postavite pitanje iz bilo kojeg područja kemije i
e-škola će osigurati da dobijete odgovor od kompetentnog znanstvenika.

copyright 1999-2000 e_škola_________kemija