|
 |
|
Postovani, maloprije sam postavila pitanje vezano za nomenklaturu odnosno kad se dodaje prefiks hipo-, ali malo bih ipak elaborirala svoje pitanje. Vidjela sam u udzbeniku uputu da se s porastom oksidacijskog broja dodaju prefiksi i sufiksi -id, hipo...id, -it, hipo...at, -at i per...at. Zatim, imam navedene primjere za klor koji glase ovako:
Cl- klorid
ClO- hipoklorit
ClO2- klorit
ClO3- klorat
ClO4- perklorat
Vidim da navedeni primjeri slijede upute koje sam gore napisala i da se doista u svakom sljedecem povecava ox.broj atoma Cl. Medutim, vidim da je “izostavljen” hipo....at pa sam zbunjena. Jedino moguce rjesenje bi mi bilo da jednostavno naucim tih 6 prefiksa/sufiksa napamet ali s obzirom da je u navedenom primjeru jedan “preskocen” pretpostavljam da moje rjesenje ipak nije rjesenje i da postoji pravilo kad se pise koji prefiks/sufiks i da postoji logicno objasnjenje zasto u navedenim primjerima s klorom nema hipo...at nomenklature?
Unaprijed hvala
|
|
Ime i prezime:
Sara
|
 |
 |
Ako u udžbeniku stvarno piše kako si napisala u pitanju, možeš ga slobodno koristiti npr. kao podlogu za klimave stolove ili kao sredstvo za potpalu vatre. Nadam se ipak da je greška bila u tvojem čitanju, odnosno u prepisivanju, odnosno u razumijevanju.
U slučaju s klorom, koji si opisala, ne fali ništa i on je arhetipski primjer te polusustavne nomenklature. Monoatomski anioni uvijek će imati imena koja završavaju na "-id", dok će imena oksoanionâ (kao i anionâ koji na sebi imaju druge atome) završavati na "-at" ili "-it". Pritom će onaj najpoznatiji ili najčešći biti "-at", onaj s prvim nižim oksidacijskim brojem "-it", idući niži "hipo-...-it", dok će anion s prvim višim oksidacijskim brojem od najčešćeg biti "per-...-at". Dakle, anion sazdan od jednog atoma klora bit će klorid, dok će oksoanioni redom biti hipoklorit, klorit, klorat i perklorat. Slično imamo i hipofosfit, fosfit i fosfat te nitrit i nitrat. Jasno, nužno je znati koji su to "najčešći" anioni, odnosno koje su formule klorne, fosforne ili dušične kiseline.
Cijeli je taj sustav općenito postavljen u maniri s kojom vodene bujice slažu materijal, a razlozi tomu ukratko bi se mogli nazvati povijesnima. Naime, kemijska se nomenklatura razvijala i razvija uporedo sa samom kemijom. U ranijim danima, dok su se još otkrivali jednostavni spojevi, taj je razvoj značio i da se imena za te spojeve smišljaju kako se otkrivaju spojevi. U slučaju oksokiselina našlo se da često jedan element ima više od jedne pa se onda jednostavno onu koju se najduže poznavalo proglasilo "standardom" po kojemu su se onda nazivale ostale, i to onako kako sam već opisao. Taj je sustav bio dostatan da se opišu gotovo svi takvi spojevi otkriveni kroz 19. i rano 20. stoljeće, premda su i tu neki spojevi koji nose imena iz tog sustava zapravo nešto drugo, poput hiponitrita čija je formula N2O22− ili hiposulfita koji se zapravo odnosi na tiosulfat.
Sve u svemu, taj je sustav praktičan samo za šačiću spojeva, i to prije kao pomoć pri učenju njihovih formula, negoli kao nešto što omogućava da se iz imena direktno složi formula ili obrnuto. S obzirom na to da se u školi i ne spominje sve što postoji, možda je najjednostavnije složiti tablicu s pet spomenutih kombinacija i npr. klorom, bromom, dušikom i sumporom te ju koristiti pri učenju ili rješavanju zadataka.
Pozdrav, |
|
|
Odgovorio:
Ivica Cvrtila
i.cvrtila@rug.nl
<-- Povratak
|
|
|
Postavite
pitanje iz bilo kojeg područja kemije i
e-škola će osigurati da dobijete odgovor od kompetentnog znanstvenika. |
  |
|
