|
 |
|
Pozdrav, tražio sam u pitanjima ali nisam našao konkretan odgovor pa se unaprijed ispričavam ako je već odgovoreno. Zanima me kako odrediti jakost kiseline bez konstante disocijacije. U knjizi čitam da jačina kiseline ovisi o disocijaciji, tj. što više disocira to je jača jer je i konstanta veća, ali mi to nije baš jasno. Upravo radim gradivo o hidrolizi soli, i spominju se jake i slabe kiselina, te jake i slabe lužine. Možete li mi ukrtko objasniti princip određivanja jakosti ili mi dati link ako ste već odgovorili na takva pitanja. Hvala unaprijed.
|
|
Ime i prezime:
Marko
Kutleša
|
 |
 |
Na slična pitanja vrlo vjerojatno jesmo odgovarali, ali kako se sve ključne riječi odnose i na više drugih tema, slutim da bi vrijeme koje bih proveo tražeći baš te odgovore nadmašilo ono koje mi treba da napišem još jedan takav.
Konstanta disocijacije je način na koji se izražava jakost neke kiseline, tako da se u neku ruku radi o istom. Načini na koji se pak određuju jakosti kiselina mogu biti računski ili eksperimentalni (najčešće titracije). Prvi su zapravo tek procjene temeljene na manje ili više sofisticiranim teorijama, dok su rezultati drugih ono što se obično nalazi po znanstvenoj literaturi.
Ono što ti pitaš je, pretpostavljam, kako procijeniti jakost (Brønsted–Lowryjeve) kiseline tek gledanjem formule. Kratak odgovor je da to baš i ne ide te da je bolje jednostavno zapamtiti nekolicinu tipičnih jakih i slabih kiselina i baza. Načelno, kiselina je to jača što je njezina konjugirana baza stabilnija, što se pak često svodi na stabilizaciju negativnog naboja nastalog dehidroniranjem. Zbog toga su jake kiseline hidridi elektronegativnih elemenata (ipak, flurovodik i voda nisu jako kiseli), kao i kiseline kod kojih se na jednom atomu nalazi puno elektronegativnih atoma (npr. sumporna, dušična, perklorna ili trifluoroctena kiselina) ili, općenitije, skupina koje odvlače elektrone (npr. policijanometalne kiseline ili neke organske superkiseline).
U slučaju bazâ situacija je suprotna. Kod njih je bitno da konjugirana kiselina bude što stabilnija, što znači da treba imati višak elektronske gustoće, odnosno nevezni elektronski par koji će lako vezati hidron. Hidroksid je dosta očito jaka baza jer će vezanjem hidrona nastati molekula vode. Isto vrijedi i za hidridni anion, koji hidroniranjem daje molekulu vodika. Neutralne molekule koje bi bile jake baze više su prisutne u organskoj kemiji. Tipične jake organske baze imaju tecijarne dušikove atome, vezane na tri (alkilne) skupine koje mu doniraju elektronsku gustoću. Međutim, postoje i organske superbaze, put prema kojima je naznačilo otkriće protonske spužve. Od "normalnih" organskih baza treba još spomenuti gvanidin koji je vrlo jaka baza zahvaljujući delokalizaciji naboja u konjugiranoj kiselini.
Pozdrav, |
|
|
Odgovorio:
Ivica Cvrtila
i.cvrtila@rug.nl
<-- Povratak
|
|
|
Postavite
pitanje iz bilo kojeg područja kemije i
e-škola će osigurati da dobijete odgovor od kompetentnog znanstvenika. |
  |
|
