|
 |
|
zašto se moramo učiti kemiju?
|
|
Ime i prezime:
Matija Đekić
|
 |
 |
Na ovo se pitanje svakako može odgovoriti. Vrlo jednostavan, ali beskoristan odgovor je da kemiju moraš učiti zato što tako piše u nastavnom programu. Još jednostavniji i još beskorisniji odgovor je da ju uopće ne moraš učiti. U tom slučaju nećeš moći završiti osnovnu školu, što će te onda lišiti mogućnosti da radiš išta osim fizičkih poslova, kao i mogućnosti da dobiješ vozačku dozvolu, ali barem ćeš se osloboditi kemije.
Pravo je pitanje zašto uopće učiti. Odgovoru na to nije se teško domisliti. Sve što radiš u nekom si času naučio. Vrijedi to za čitanje, pisanje, korištenje računala, vožnju bicikla, ali i za tako intuitivno jednostavne radnje kao što su govorenje, hodanje, pa čak i gledanje. Sve smo to u nekom razdoblju života naučili, ponešto i prije nego što smo počeli pamtiti dnevne doživljaje.
Međutim, što s onime što učimo, a zapravo nam je nepotrebno? Jednom kad se zgotovi škola, sve ono što smo učili iz jezika, povijesti, matematike, kemije, fizike, biologije i ostalih predmeta može se uredno zaboraviti. Ionako ćemo na kraju trebati znati samo donekle čitati i pisati, koristiti šačicu naprava poput automobila, računala ili perilice za rublje te, jasno, raditi neki posao koji će nam donositi sredstva za život. Visoko organizirana civilizacija, u kakvoj živimo, omogućava nam da se za poslove koje mislimo ili želimo raditi možemo usko specijalizirati, tako da, nasuprot kamenodobnim ljudima, koji su svi odreda morali znati gotovo svo znanje svoje grupe kako bi preživjeli, znamo samo ono malo što nam treba za rad, dok će sve ostalo znati svi ostali, svatko svoj dio. K tomu i naprave postaju sve jednostavnijima za upotrebu, tako da se potrebno znanje dodatno smanjuje, vodeći nas tako u vrlo lagodnu budućnost.
Takovom, vrlo praktičnom pogledu na razvoj naše vrste, razni su ljudi uputili niz prigovora koji se ugrubo mogu podijeliti na romantičarske i funkcionalističke. Prve je možda najbolje sažeo Robert Heinlein: "Ljudsko bi biće moralo moći zamijeniti pelenu, isplanirati invaziju, razrezati svinju, kormilariti brodom, projektirati zgradu, napisati sonet, izravnati račune, izgraditi zid, poravnati kost, utješiti umiruće, primiti zapovijed, dati zapovijed, surađivati, djelovati samostalno, rješavati jednadžbe, proučiti novi problem, rasuti gnojivo, programirati računalo, skuhati ukusan obrok, učinkovito se boriti, hrabro izginuti. Specijalizacija je za insekte." Dakle, ono što nas čini ljudima definitivno nije svođenje osobe na radnika, ili na radilicu. U krajnjoj liniji, život u civilizaciji, gdje nas je većina vrlo specijalizirana, već nas je naučio da se u takovom stanju počesto ne osjećamo dobro. Naša priroda iziskuje širi misleni obzor od hranjenja, spavanja i izvođenja nekoliko jednostavnih, uvijek istih radnji.
Funkcionalistički prigovori potpunoj specijalizaciji mogu se pak sažeti u pitanje fleksibilnosti i popravljivosti sustava. Naime, zahvaljujući protoku vremena, odnosno drugom zakonu termodinamike, sve što postoji mora se stalno popravljati i nadograđivati jer će inače postupno nestati. Savršeno specijalizirano društvo to može samo ako postoje i jedinke specijalizirane za te popravke. U stvarnom svijetu to bi trebali biti političari (u što idu i autokrati, diktatori, kraljevi itd.). Međutim, vlast je po prirodi sklona korupciji (jer smo svi pomalo sebični, što lako može eskalirati), tako da joj je potrebna kontrola. Tu kontrolu ne može vršiti nekakva nadvlast, jer bi to samo podiglo korupciju na višu razinu, nego prolazi jedino široka populacija, a to onda znači da se moramo odreći potpune specijalizacije i naučiti pomalo o svemu. Naime, da bi se moglo prosuditi je li neki potez vlasti dobar ili štetan, nužno je razumijeti i prirodu tog poteza. A to iziskuje i nešto znanja iz politike, ekonomije, matematike, fizike, jezika, kemije...
Vratimo li se nazad u svakodnevicu i pogledamo malo oko sebe, kemiju ćemo vidjeti posvuda. Naša tijela su kemijski sustavi, samo toliko složeni da se njima zapravo bavi biologija. Kuhanje je primijenjena kemija. Većina predmeta koje vidiš oko sebe napravljena je od materijalâ koje je proizvela kemijska industrija, a k tomu su i mnogi prirodni materijali kemijski obrađeni prije nego što su došli u uporabu. Osim u kuhanju, kemija se hrane dotiče i kroz umjetna gnojiva i pesticide. Bez njih naša bi civilizacija gladovala. Kemijske procese izvodimo često i sami. Otapanje kamenca solnom ili octenom kiselinom, destilacija rakije, paljenje vatre, upotreba dobrog dijela kozmetike ili soljenje leda na cestama spadaju u kemijske radnje. Istina je da se sve to može naučiti i kao niz radnji bez dubljeg razumijevanja. Međutim, time se opet vraćamo na čovjeka-insekta, sposobnog izvršiti zadatak i ništa više. Mi ukratko nismo takvi, koliko god ta misao bila privlačna, kad vidim neke primjerke vlastite vrste. Ljudski se mozak razvio da obrađuje gomile raznolikih podataka, da u njima traži i prepoznaje uzorke. To ide to lakše, što više podataka već postoji u glavi. Kemijska znanja malen su, ali nezanemariv dio toga i zato je uputno (a ne obavezno) učiti kemiju.
Usput, dva jezgrovitija odgovora na isto pitanje naći ćeš ovdje i ovdje.
Pozdrav, |
|
|
Odgovorio:
Ivica Cvrtila
i.cvrtila@rug.nl
<-- Povratak
|
|
|
Postavite
pitanje iz bilo kojeg područja kemije i
e-škola će osigurati da dobijete odgovor od kompetentnog znanstvenika. |
  |
|
