|
 |
|
Postoji li planet na kojem je moguć život osim Zemlje?
|
|
Ime i prezime:
Jakov Đeno
jdjeno@gmail.com
|
 |
 |
Iako je znanost prilično napredovala od onih vremena kad su se ljudi prvi put zapitali ima li života izvan Zemlje, to je pitanje i dalje ostalo otvoreno. Na Mjesecu, Veneri i Marsu zasad nije otkriveno ništa, premda nije posve isključena mogućnost da su tamo prisutna bića toliko drugačija od ovdašnjih da ih jednostavno nitko nije uočio. Na drugim planetima još nije bilo sondi koje bi mogle provjeriti postoje li tamo tragovi života. Neki drugi tragovi poput biogenih reljefnih struktura, zelenila ili kakve druge "nekonvencionalne" boje također nigdje nisu uočeni, a za planete izvan Sunčevog sustava malo je teže provjeriti kakva im je površina, tako da direktnim pokusima nećemo tako skoro znati što se zbiva u drugim solarnim sustavima.
Osim eksperimentalnog pristupa, koji traži znatno napredniju tehnologiju za transport nego što imamo danas, postoji i teoretski pristup. Prema modernim shvaćanjima, teško je da je život nešto što se pojavilo samo na Zemlji. Zvijezdâ sličnih Suncu ima na milijarde, a zahvaljujući sve jačim teleskopima došlo se do spoznaje i da mnoge od njih imaju oko sebe planete koji bi mogli biti slični Zemlji. Uzme li se u obzir da je materija u Svemiru prilično ravnomjerno raspoređena, a isto tako i izmiješana, može se očekivati da su kemijski sastavi protostelarnih oblaka (iz jednog takvog je svojedobno nastalo Sunce, a potom i planeti oko njega) bili približno jednaki. To pak vodi do toga da će i sastav planetâ najviše ovisiti o tomu koliko su daleko od svoje zvijezde, budući da oni bliži ostaju bez većine lakih kemijskih elemenata (uglavnom vodika i helija), što je posljedica toga što im zvijezda sve pokupi. Zbog toga se pak može očekivati da će planeti koji su slični Zemlji i po veličini i po udaljenosti od zvijezde vjerojatno Zemlji biti slični i po svojoj građi.
Osim kemijskog sastava (za zemaljski život važni su bili ugljik i voda te amonijak i fosfati, ali ne možemo biti sigurni da je to jedina kombinacija koja može dati evoluciju), za moguću pojavu života važna je i temperatura površine, kao i zračenje koje dolazi sa zvijezde. Previše niske temperature mogle bi spriječiti evoluciju, budući da bi se kemijske reakcije odvijale presporo, dok bi previsoke temperature jednostavno uništile mnoge spojeve koji postoje u živim bićima. Sunčevo zračenje pak danas praktički pokreće život na Zemlji, uzme li se u obzir da biljke energiju za fotosintezu kojom se ugljikov dioksid i voda prevode u ugljikohidrate dobivaju upravo od Sunca. U ranoj evoluciji vjerojatno je važniju ulogu od vidljivog zračenja igralo ultraljubičasto, ali to ne mijenja činjenicu da postoji određeni raspon veličina zvijezda, kao i njihovih životnih razdoblja u kojima će njihovo zračenje pokretati kemijske reakcije važne za život. K tomu, lako je moguće da uvjeti koji su povoljni za nastanak života nisu dobri i za njegovo održavanje, kao i obrnuto. Primjerice, prilično je sigurno da mi ne bismo mogli preživjeti na ranoj Zemlji, što zbog intenzivnog ultraljubičastog zračenja, što zbog nedostatka kisika. Za bakterije je također moguće da bi ih ondašnji uvjeti pobili, a isto tako nije sigurno bi li se život na Zemlji mogao razviti u sadašnjim uvjetima (npr. kad bi ljudi zaista uspjeli nekako izbrisati život na Zemlji).
Kako znanstvenici vole u sve sumnjati, pojavilo se i pitanje jesu li kemijski sastav, temperatura i odgovarajuće zračenje dovoljni preduvjeti za pojavu ili razvoj života. Počevši od Millerovih pokusa u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, kojima je pokazano da se iz posve jednostavnih kemijskih spojeva u razmjerno jednostavnoj aparaturi mogu dobiti tvari kakve nalazimo i u živim bićima, preko naglog razvoja biokemije od pedesetih pa nadalje, gdje su razjašnjeni mnogi detalji toga kako funkcioniraju živa bića, pa sve do modernih spoznaja o temeljima evolucije, koje ukazuju na to da je u pitanju kemijski fenomen, znanost je sve bliže potvrdnom odgovoru na to pitanje. Ipak, da bismo mogli biti sigurni u to, moramo prvo stvarno sintetizirati umjetni život. Ono što zasad imamo jest ili mijenjanje postojećih živih bića, ili stvaranje kemijskih sustava koji pokazuju neke osobine koje imaju živa bića. Umjetna živa bića, pa makar i najjednostavnija, i dalje su stvar budućnosti.
Pozdrav, |
|
|
Odgovorio:
Ivica Cvrtila
icvrtila@chem.pmf.hr
<-- Povratak
|
|
|
Postavite
pitanje iz bilo kojeg područja kemije i
e-škola će osigurati da dobijete odgovor od kompetentnog znanstvenika. |
  |
|
