POJMOVNIK

A	B	C	D	E	F	G	H	I	J	K	L
M	N	O	P	R	S	Š	T	U	V	W	ZŽ

A

acetati su soli octene kiseline, CH₃COOH, (lat. acetum – ocat): natrijev acetat, CH₃COONa, kalcijev acetat, Ca(CH₃COO)₂, aluminijev acetat, Al(CH₃COO)₃ itd.

acetilen je stariji naziv za etin, H-C≡C-H. Na zraku gori čađavim, a u specijalnom plameniku s kisikom izgara plavičastim plamenom. Temperatura plamena je oko 3000 ºC. Rabi se za varenje, rezanje čeličnih ploča i drugo. Tradicionalno se dobiva djelovanjem vode na kalcijev karbid, CaC₂, prema jednadžbi: CaC₂ + 2 H₂O  → Ca(OH)₂ + C₂H₂. Danas se acetilen dobiva petrokemijskim postupkom. Transportira se u čeličnim bocama pod tlakom 118 bara otopljen u acetonu. Boce su ispunjene monolitnom poroznom masom.

acetilkolin ili skraćeno ACh, [CH₃COOCH₂CH₂N⁺(CH₃)₃]X^–, je neurotransmiter, odnosno mala molekula koja sudjeluje u prijenosu impulsa između živčanih stanica. Uzrokuje smanjenje krvnoga tlaka, širenje krvnih žila i kontrakciju mišića. Acetilkolin je ester octene kiseline i kolina.

aciklički ili alifatski ugljikovodici čine lančaste molekule. Oni koji sadržavaju ugljikove atome međusobno vezane samo jednostrukim vezama jesu zasićeni i nazivaju se alkani. Oni koji osim jednostrukih sadržavaju i dvostruke veze među ugljikovim atomima nazivaju se alkeni, a oni s trostrukim vezama alkini.

aditivi su tvari koje dodaju prehrambenim proizvodima. Aditivi mijenjaju izgled namirnica (bojila), mijenjaju okus (pojačivači okusa, arome), povećavaju volumen proizvoda (sredstva za rahljenje u kruhu), vežu vodu u proizvodu (fosfati u kobasicama, hrenovkama) te pojeftinjuju proizvodnju jer omogućavaju primjenu manje vrijednih sirovina. Kupujući prehrambene proizvode „privlačnoga izgleda“ potrošači plaćaju i aditive koji nemaju nikakve prehrambene vrijednosti.

agregacijska stanja tvari su plinovito, tekuće i kruto. U kojem će se agregacijskom stanju neka tvar nalaziti ovisi o temperaturi i tlaku.

aktivno mjesto ja naziv za mjesto, pukotinu, na molekuli enzima na koje se veže supstrat, odnosno molekula na kojoj se provodi kemijska reakcija. Aktivno mjesto uključuje dijelove jednoga ili više polipeptidnih lanaca. Kad se supstrat veže, promijeni se razmještaj dijelova polipeptidnoga lanca u aktivnom mjestu. Aktivno se mjesto „prilagodi“ supstratu. Supstrat se sada nalazi u drukčijem okruženju i na njegovoj molekuli, pod utjecajem atoma ili skupina atoma iz polipeptidnog lanca, dolazi do promjene vrste i duljine nekih kemijskih veza. U takvim se uvjetima kemijska reakcija odvija brže. Produkti reakcije napuštaju aktivno mjesto, a ono poprimi prvotnu strukturu, spremno da prihvati novu molekulu supstrata. Enzimi mogu ubrzati samo one kemijske reakcije koje se i inače događaju spontano. Kod proteinskih enzima aktivno mjesto čine dijelovi proteinskoga lanca u unutrašnjem hidrofobnom dijelu molekule enzima. Aminokiseline koje grade aktivno mjesto ne moraju biti susjedne u peptidnom lancu,već to mogu biti aminokiseline iz različitih dijelova lanca. Aktivno mjesto različitih enzima ima različit sastav i različitu trodimenzijsku građu.

alifatski – Vidi aciklički.

alkalijski metali su elementi 1. skupine periodnoga sustava elemenata: litij, natrij, kalij, rubidij, cezij i francij. Jako su reaktivni i nema ih slobodnih u prirodi. Sve  soli alkalijskih metala dobro su topljive u vodi. Francij je iznimno rijedak. U tragovima je pronađen u uranovim i torijevim rudama gdje se nalazi kao izotop francij-223. U bilo kojem trenutku u Zemljinoj kori ima sveukupno 20 ‒ 30 g francija. Svi burno reagiraju s vodom, a rubidij i cezij eksplozivno.
VouTube Video: Alkali metals in water, accurate!

alkani su zasićeni ugljikovodici. Opća formula alkana je C_nH_2n+2. Prva četiri ugljikovodika u homolognom nizu ‒ metan, CH₄, etan, C₂H₆, propan, C₃H₈, i butan, C₄H₁₀, davno su dobila imena. Daljnji članovi niza dobivaju imena na osnovi korijena grčkih brojeva s nastavkom       -an: pentan, heksan, heptan, oktan, nonan, dekan itd.

alkemija je uzaludno nastojanje kojim bi se postigla pretvorba običnih metala u plemenite, prvenstveno zlato i srebro. Alkemija se od davnine prakticirala u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, na Dalekom Istoku i u Europi od antike sve do 18. stoljeća. Ona je prethodila kemiji, ali nije se razvila u kemiju. Znanstvena revolucija nije utjecala na alkemiju. Naprotiv, tijekom 16. i 17. stoljeća alkemija je procvala, alkemijom su se bavili školovani ljudi, bila je u modi. Tek s Lavoisierom 1789. godine zlato je postalo kemijskim elementom, kao i bakar, olovo, živa i ostali metali, nepretvorljivi jedni u druge.

alkeni su nezasićeni ugljikovodici koji sadržavaju jednu ili više dvostrukih veza među ugljikovim atomima. Najjednostavniji alken je eten, CH₂=CH₂, čiji je zastarjeli naziv etilen. Eten se smatra biljnim hormonom i rabi se za sazrijevanje voća. Primjerice, banane se ubiru i transportiraju još zelene, a prije prodaje sazrijevaju u komorama s etenom. Nije svejedno na kojem se mjestu u ugljikovodičnom lancu nalazi dvostruka veza. Primjerice, u butenu dvostruka veza može se nalaziti na prvom, CH₂=CH-CH₂-CH₃, ili na drugom ugljikovu atomu,  CH₃-CH=CH-CH₃. Prvi se naziva but-1-en, a drugi but-2-en. To su dva različita spoja.

alkini su nezasićeni ugljikovodici koji sadržavaju jednu ili više trostrukih veza među ugljikovim atomima. Najjednostavniji alkin je etin, H-C≡C-H, čiji je zastarjeli naziv acetilen.

alkohol dehidrogenaza je enzim odgovoran za razgradnju alkohola u jetri.

alkohol je organski kemijski spoj s karakterističnom (funkcijskom) skupinom -OH. Metilni alkohol ili metanol metanol, CH₃OH, jako je otrovan. Izaziva sljepilo. Rabi se kao otapalo i gorivo u tzv. alkoholnim ili špiritnim grijalicama. Običan ili etilni alkohol, C₂H₅OH, sastojak je svih alkoholnih pića. U malim količinama nije otrovan, ali izaziva puno više smrtnih slučajeva u odnosu na otrovni metilni alkohol. Otkriće alkohola destilacijom vina u 12. stoljeću povijesni je primjer izolacije organskoga spoja iz sirovine biljnoga podrijetla. Destilacija je dospjela na Zapad u izvedbi bizantskih kemičara-praktičara s jedne i arapskih alkemičara s druge strane. Arapski su alkemičari uveli destilaciju eteričnih ulja u 9. stoljeću, a europski su liječnici destilacijom vina u 12. stoljeću otkrili alkohol. Naziv alkohol smislio je Paracelsus (1493. ‒ 1541.) upotrijebivši arapsku riječ al-kohl za vrlo fini prah neke tvari pa ga je zvao alcohol vini, kao najfiniji sastojak vina. Paracelsus je bio liječnik i kemičar, a zasluge za medicinu i kemiju priznate su mu tek nakon smrti. Svadljiv i nepomirljiv isticao se svojim geslom: "Neka ne pripada drugome onaj tko može biti svoj." Naziv aqua vitae, voda života, za alkohol uveo je liječnik i alkemičar Arnaldo iz Villanove u 13. stoljeću. Pisao je da se dobiva iz vina i vinskog koma, da je najfiniji dio vina, da je zovu aqua ardens, voda koja gori, ali da zaslužuje ime aqua vitae jer liječi bolesti i produljuje život. Alkohol prihvaća sve okuse, mirise i odlike bilja pa je pogodan za pripravu lijekova, tumačio je Arnaldo. Tako je alkohol, kao aqua vitae, ušao u medicinu na samom početku 14. stoljeća. Tomu je pridonijela i epidemija kuge koja je tada harala Europom. Vinski destilat bio je jedino sredstvo koje je olakšavalo patnje bolesnika i održavalo im nadu u ozdravljenje. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.) Gorenjem alkohola uz dostatan pristup zraka nastaju voda i ugljikov dioksid. Ako se produkti gorenja alkohola propuste preko bezvodnoga bakrova(II) sulfata, njegova se boja promijeni iz bijele u plavu. Iz bijeloga bezvodnog bakrova(II) sulfata nastala je modra galica, što je siguran dokaz da gorenjem alkohola nastaje voda. Vapnena se voda zamuti kad se kroz nju propuste produkti gorenja alkohola jer nastaje netopljivi kalcijev karbonat, a to dokazuje da gorenjem alkohola nastaje ugljikov dioksid.

alkoholno vrenje je anaerobni proces u kojem se glukoza iz voća uz pomoć enzima kvasca prevodi u alkohol. Bez kvasaca, koji u svom jednostaničnom organizmu stvaraju velik broj različitih enzima ne bi bilo alkoholnog vrenja. Smjesu različitih enzima koji kataliziraju prelazak šećera u alkohol i druge produkte vrenja zajednički nazivamo zimaza. Alkoholno vrenje mošta ima više faza. U početku kvasac glukozu iz mošta razlaže aerobno koristeći kisik iz zraka prema jednadžbi: C₆H₁₂O₆ = 6CO₂ + 6H₂O. Dobivenu energiju kvasci koriste za razmnažanje. Kad se kvasci razmnože, a mošt zasiti ugljikovim dioksidom, kvasci u anaerobnim uvjetima razlažu glukozu na alkohol i ugljikov dioksid prema jednadžbi:
C₆H₁₂O₆ → 2C₂H₅OH + 2CO₂. Ovo su pojednostavnjene jednadžbe. U prirodi proces je mnogo složeniji, a osim alkohola pri alkoholnom vrenju mošta nastaje glicerol (glicerin), octena kiselina, jantarna kiselina i dr. Nastali ugljikov dioksid izlučuje su u obliku mjehurića, što podsjeća na vodu koja vrije pa otuda potječe izraz „vrenje“.

alotropi su dva ili više oblika istoga kemijskog elementa koja se međusobno razlikuju po fizičkim i kemijskim svojstvima. Grafit i dijamant su alotropske modifikacije ugljika. Grafit je crn, mekan i vodič je električne struje. Dijamant je proziran, tvrd i ne provodi električnu struju (izolator). Atomi ugljika u dijamantu i grafitu vezani su različitim vrstama kemijske veze. Zato dijamant i grafit imaju drukčija fizikalna i kemijska svojstva. Ozon, O₃, i običan kisik, O₂, alotropske su modifikacije kisika. Atomi kisika u ozonu i običnom kisiku vezani su drukčijim kemijskim vezama.

aluminijev alaun (ili stipsa),  KAl(SO₄)₂ · 12H₂O,  imao je važnu ulogu u kožarstvu za štavljenje kože. Danas se primjenjuje u kozmetici, industrijskom pročišćavanju vode, pripremi pjene za gašenje požara itd. U kožarstvu se i danas ponekad rabi kromov alaun ili kromova stipsa, KCr(SO₄)₂ · 12H₂O.

amilaze su enzimi koji škrob razgrađuju u jednostavnije šećere. Pripadaju skupini hidrolaza, tj. enzima koji na supstratu provode reakcije hidrolize. Kod čovjeka razgradnja škroba počinje u ustima djelovanjem enzima α-amilaze. Ako uzmeš koricu kruha i dugo je žvačeš, osjetit ćeš da je postala slatka. 

amilopektin je polisaharid, glavni sastojak škroba. Škrob se sastoji od dva polisaharida, oko 80% amilopektina i oko 20 % amiloze. U amilopektinu je 2000 do 3000 ostataka molekula glukoze međusobno vezano tako da čine razgranatu strukturu, sličnu grani s mnogo duljih i kraćih ogranaka.

amiloza je polisaharid ‒ sastojak škroba. U amilozi je preko 4000 ostataka molekula glukoze međusobno povezanih u dugačak nerazgranati lanac. U naravi taj je lanac smotan u uzvojnicu.

aminokiseline su molekule koje sadržavaju amino-skupinu, ─NH₂, i karboksilnu skupinu, ─COOH. U prirodi se javlja samo dvadesetak različitih aminokiselina međusobno povezanih u dugačke lance, polipeptide ili proteine. Pored amino- i karboksilne skupine, svaka pojedina aminokiselina sadržava različit bočni lanac –R koji može biti nepolaran, polaran, hidrofilan ili hidrofoban. R–skupina predstavlja osnovu za podjelu aminokiselina. Aminokiseline s nepolarnim R–skupinama: alanin, valin, leucin, izoleucin, prolin, fenilalanin, triptofan, metionin. Aminokiseline s polarnim R–skupinama: glicin, serin, treonin, cistein, tirozin, asparagin, glutamin. Polarne skupine omogućuju nastajanje vodikovih veza i formiranje viših oblika organizacije aminokiselina u molekulama proteina (uzvojnice, vrpce, naborane ploče). Aminokiseline s kiselim R–skupinama: asparaginska kiselina i glutaminska kiselina.
Aminokiseline s bazičnim R–skupinama: lizin, arginin, histidin.

amonijak, NH₃, je zagušljiv plin oštra mirisa, „lakši“ od zraka. Naveliko se proizvodi sintezom iz elemenata dušika i vodika prema jednadžbi:  N₂ + 3 H₂ → 2 NH₃. Ova reakcija odvija se pri tlaku od 150 do 200 bara i temperaturi između 300 i 550 ºC uz katalizator. Dobiveni se amonijak većinom rabi za dobivanje umjetnih gnojiva. Jako je topljiv u vodi. Vodena otopina amonijaka slaba je lužina.

amorfne krutine su tvari kod kojih atomi ili molekule nemaju uređenu kristalnu strukturu. Amorfne krutine su izotropne, tj. imaju jednaka svojstva u svim smjerovima. Kvarcno staklo, SiO₂, tipičan je primjer amorfne krutine. Za staklo se često kaže da je pothlađena tekućina jer je međusobni razmještaj građevnih jedinki, SiO₄–tetraedara, sličan kao u tekućem agregacijskom stanju. Obično staklo nije homogenoga sastava, što se može uočiti elektronskim mikroskopom. U homogenoj matrici uočavaju se „otoci“ definiranoga kemijskog sastava. Amorfne vrpce od metala mogu se pripremiti izlijevanjem tekućega metala među hladne metalne valjke koji se okreću suprotnim smjerom. Tekući se metal pritom tako naglo ohladi da atomi nemaju dovoljno vremena za formiranje kristalne strukture. Amorfne krutine protekom vremena kristaliziraju. Vrijeme kristalizacije varira od nekoliko sekundi do nekoliko milijuna godina (npr. staklo). Krute su tvari u pravilu kristalizirane ili pokazuju preferiranu orijentaciju molekula, dok je amorfno stanje krutina iznimka.

analiza je rastavljanje neke složene cjeline na njezine dijelove. U kemiji to je skup postupaka i metoda kojima se ispituje od čega je neka tvar sastavljena (kvalitativna analiza) i u kojem omjeru sadrži pojedine sastojke (kvantitativna analiza). Kemičari 17. i 18. stoljeća smatrali su analizu tvari glavnom zadaćom kemije. Kemija kao znanost trebala je odgovoriti na pitanje od čega su tvari sastavljene. Zahvaljujući eksperimentalnoj vještini, kemičari 18. i 19. stoljeća dobili su izvanredne rezultate analize za alkohol, šećer, škrob, drvo, smolu, vosak, ulje, albumin, kazein i želatinu te za organske kiseline: oksalnu, vinsku, limunsku i octenu. Zaključili su da u ulju i smolama ima više vodika, a u kiselinama više kisika.

anion je svaki ion s negativnim električnim nabojem. Nastaje kad atom ili molekula u kemijskoj reakciji primi jedan ili više elektrona.

anoda je elektroda na kojoj se događa oksidacija. Pri procesu elektrolize anoda je priključena na + pol, a katoda na − pol izvora struje. U galvanskom članku anoda je negativni, a katoda pozitivni pol galvanskoga članka (izvora istosmjerne struje).

anomalija je otklon od pravila ili svojstvo različito od očekivanoga. Krutine najčešće imaju veću gustoću od pripadne tekućine. U načelu, gustoća krutina i tekućina smanjuje se porastom temperature. Anomalija vode sastoji se u tome da se gustoća vode povećava porastom temperature od 0 °C  do 4 °C. Nadalje, gustoća leda manja je od gustoće vode.

aparat za gašenje požara obično je punjen prahom (natrijev hidrogenkarbonat, NaHCO₃, soda bikarbona). Aparat može biti pod stalnim tlakom dušika ili ugljikova dioksida. Kad se otvori ventil, plin potiskuje prah koji prekrije mjesto požara i sprječava dotok svježega zraka.  Neki vatrogasni aparati sadržavaju samo tekući ugljikov dioksid pod tlakom. Ugljikov dioksid ne podržava gorenje.

apsolutni alkohol je naziv za 100-postotni etanol, C₂H₅OH. Ne može se dobiti frakcijskom destilacijom smjese alkohola i vode jer smjesa u kojoj je volumni udio etanola 96 % ima najniže vrelište, 78,2  ºC, dok je vrelište čistoga etanola pri 78,4 ºC. Apsolutni alkohol može se dobiti destilacijom smjese običnoga alkohola i kalcijeva oksida. Kalcijev oksid, CaO, veže vodu u kalcijev hidroksid, Ca(OH)₂.

aragonit je po kemijskom sastavu kalcijev karbonat, CaCO₃, kao i vapnenac, kalcit i mramor. Aragonit kristalizira u rompskom kristalnom sustavu.

argon je plemeniti plin. Naziv "argon" izveden je iz grčkog što znači lijen ili neaktivan. Argon je iza dušika i kisika, s volumnim udjelom od 0,93 %, treći najzastupljeniji plin u Zemljinoj atmosferi. Sljedeći po zastupljenosti u Zemljinoj atmosferi je ugljikov dioksid čiji je volumni udio samo 0,040 %. Prema tome, Zemljina atmosfera sadržava 23,8 puta više argona nego ugljikova dioksida. Argon se industrijski dobiva frakcijskom destilacijom tekućeg zraka. Argon ima mnogobrojne primjene. Rabi se u kemijskim laboratorijima za dobivanje inertne atmosfere pri radu s kemikalijama osjetljivima na kisik. U metalurgiji se rabi pri termičkoj obradi i dobivanju visokolegiranih čelika, u tehnici zavarivanja za stvaranje inertne atmosfere itd. Primjenjuje se u proizvodnji poluvodičkih elemenata (diode, tranzistori, čipovi…), njime se pune žarulje i flurescentne cijevi. U suvremenim energetski učinkovitim prozorima (izo-staklo) hermetički zatvoreni prostor između dvaju stakala puni se argonom jer je njegova toplinska provodnost manja od provodnosti zraka. Otkriće argona ima zanimljivu povijest. Još 1785. godine engleski znanstvenik Henry Cavendish istraživao je sastav zraka. Bio je poznat po vrlo preciznim mjerenjima. Ustanovio je da nakon propuštanja električnih iskri kroz smjesu kisika i zraka te apsorpcije dobivenih dušikovih oksida još uvijek zaostaje mjehurić plina, ne veći od 1/120 volumena zraka unesenoga na početku pokusa. Mali dio zraka, koji se električnim iskrama nije spojio s kisikom, bio je argon, zajedno s plemenitim plinovima. To su tek 1894. godine, više od stotinu godina nakon Cavandisha, ustanovili Sir W. Ramsay i Lord Ryleigh. Oni su potvrdili Cavendishevu eksperimentalnu vještinu, ali i njegovo poštenje u priopćenju svojih opažanja, pa i mjehurića plina kojem uzrok nije našao.

aromatski ugljikovodici velika su skupina nezasićenih cikličkih ugljikovodika koji sadržavaju jedan ili više benzenskih prstenova. Prema Kekuléovoj formuli, struktura molekule benzena prikazuje se šesteročlanim prstenom ugljikovih atoma međusobno naizmjenično vezanih jednostrukim i dvostrukim vezama. Dvostruka je veza uvijek kraća od jednostruke, no u benzenskom prstenu, C₆H₆, sve su veze jednake dužine, kraće od jednostrukih, a dulje od dvostrukih. Očito je da su ugljikovi atomi u benzenskom prstenu vezani posebnom vrstom kemijske veze.  Neobično su stabilni i u reakciji s halogenima ne dolazi do reakcija adicije, već se vodikovi atomi u benzenskom prstenu supstituiraju (zamjenjuju) atomima halogena.

atmosferski tlak je tlak u bilo kojem dijelu Zemljine atmosfere. U većini slučajeva uzima se da je atmosferski tlak jednak hidrostatskom tlaku koji uzrokuje Zemljina atmosfera koja se nalazi u stupcu iznad točke mjerenja. Tlak koji stvara Zemljina atmosfera smanjuje se s visinom. Na vrhu Himalaje atmosferski je tlak jednak samo trećini atmosferskoga tlaka kakav vlada na morskoj razini.

atom je najmanja čestica kemijskoga elementa koja sudjeluje u kemijskim pretvorbama. U središtu atoma je pozitivno nabijena jezgra oko koje se rasprostire omotač od negativno nabijenih elektrona. Atom je električki neutralan.

atomska jedinica mase, dalton, simbol Da, iznosi 1,660538921(73)×10⁻²⁷ kg. Približno je jednaka masi atoma vodika.

atomska jezgra ili nukleus je središnji dio atoma u kojem je koncentrirana gotovo sva njegova masa. Jezgra atoma ima pozitivan električni naboj jer se sastoji se od subatomskih čestica, protona s jediničnim pozitivnim električkim nabojem i neutrona koji nemaju električnoga naboja. Promjer atomske jezgre je oko 10 000 puta manji od promjera atoma.

autotrofni organizmi su organizmi koji iz anorganskih tvari sami sintetiziraju organske komponente. Autotrofima pripadaju neke bakterije, cijanobakterije, alge i biljke. Potrebnu energiju za sintezu organskih tvari iz ugljikova dioksida i vode dobivaju od Sunca. Kemoautotrofi potrebnu energiju dobivaju oksidacijom anorganskih kemijskih spojeva. Heterotrofni organizmi uzimaju gotove organske tvari hranom i sagorijevanjem tih tvari osiguravaju potrebnu energiju. Hrana heterotrofa direktno ili indirektno potječe iz organskih tvari nastalih fotosintezom.

avogadrov zakon ‒ jednaki volumeni različitih plinova pri istom tlaku i temperaturi sadržavaju jednak broj čestica.

B

Beilstein, Friedrich Konrad (1838. – 1906.) (rus. Бейльштейн, Фёдор Фёдорович) rodio se u njemačkoj obitelji u St. Peterburgu. Nakon završene gimnazije, 1852. godine, odlazi na Univerzitet u Heidelbergu gdje od 1853. do 1854. te 1856. godine studira kemiju pod vodstvom Bunsena. Godine 1855. slušao je Liebigova predavanja na Minhenskome univerzitetu. Prvi znanstveni rad o difuziji tekućina publicirao je 1856. god kao 18-godišnjak. Od 1857. do 1858. godine izučava kemiju pod vodstvom Wöhlera na univerzitetu u Göttingenu gdje je 1858. obranio doktorsku disertaciju. Nakon znanstvenoga usavršavanja i rada na Sorboni u Parizu, Breslau i Göttingenu, 1866. godine pozvan je za profesora Petrogradskoga univerziteta. Rusko je državljanstvo prihvatio 1867. godine. Nikada se nije ženio, ali imao je izvanbračnu kćer Aleksandru koju je usvojio i dao joj svoje ime i sva prava. Usporedo sa znanstvenim radom bavio se glazbom i bio vrstan pijanist. Mnogo je putovao po Rusiji i Europi. Osnovno područje njegova znanstvenoga rada bila je organska kemija, a prije svega kemija aromatskih spojeva. Vrlo osjetljivu reakciju dokazivanja prisustva halogena u organskim spojevima žarenjem organskoga spoja na bakrenoj žici u plamenu plinskoga plamenika osmislio je 1872. godine. Poznavanje stranih jezika omogućilo mu je održavanje mnogobrojnih kontakata s vodećim kemičarima toga doba. Rusko kemijsko društvo u St. Peterburgu osnovao je 1868. godine. Još u Göttingenu počeo je prikupljati podatke o fizičko-kemijskim svojstvima tada poznatih organskih spojeva te je postao osnivač i prvi urednik priručnika organske kemije ‒ Handbuch der organischen Chemie. Prvo izdanje ovoga priručnika iz 1881. godine na 2200 stranica sadržavalo je podatke o 1500 spojeva. Treće izdanje, započeto 1893. i dovršeno 1899. godine, na 6844 stranice sadržavalo je podatke o 74 000 organskih spojeva. Beilstein je 1899. godine prenio izdavačka prava na Njemačko kemijsko društvo koje je nastavilo s izdavanjem Priručnika. Posljednje, četvrto izdanje, započeto 1918. i završeno 1998. godine, sastoji se od 503 toma (knjiga) s preko 440 000 stranica. U današnje doba Beilsteinov priručnik dostupan je kroz elektroničku bazu podataka kompanije Elsevier koja sadržava preko 10 milijuna struktura i oko 11 milijuna reakcija.

benzen, C₆H₆, najjednostavniji je aromatski ugljikovodik. Prvi ga je izdvojio Michael Faraday 1825. godine suhom destilacijom kamenoga ugljena. Strukturna formula benzena dugo je bila zagonetka. Rješenje ove zagonetke predložio je njemački kemičar Friedrich August Kekulé. Prema Kekuléovoj formuli, struktura molekule benzena prikazuje se šesteročlanim prstenom ugljikovih atoma međusobno naizmjenično vezanih jednostrukim i dvostrukim vezama. Kemičarima toga doba takva je strukturna formula benzena bila nevjerojatna pa je postala predmetom izrugivanja i šala. Ipak, Kekulé je imao pravo pa se strukturna formula benzena i danas najčešće prikazuje njegovom formulom. No, treba imati na umu da je dvostruka veza uvijek kraća od jednostruke, ali u benzenskom prstenu, C₆H₆, sve su veze jednake dužine, kraće od jednostrukih, a dulje od dvostrukih. Očito je da su ugljikovi atomi u benzenskom prstenu vezani posebnom vrstom kemijske veze. Benzen je neobično stabilan i u reakciji s halogenima ne dolazi do reakcija adicije, već se vodikovi atomi u benzenskom prstenu supstituiraju atomima halogena.

benzin je tekuća smjesa ugljikovodika s 4 do 12 ugljikovih atoma u molekuli. Frakcijskom destilacijom nafte i rafinerijskim postupcima proizvode se benzini različitoga kemijskog sastava i svojstava. Benzin koji se rabi za pogon klipnih motora s unutrašnjim sagorijevanjem mora lako isparavati tako da se u rasplinjaču dobije optimalna smjesa benzina i zraka. Nadalje, benzin ne smije sadržavati smolaste i nesagorive tvari. Na našim se benzinskim crpkama najčešće prodaje benzin „euroSUPER 95 BS“ i „euroSUPER 98 BS“. Brojevi 95 i 98 označuju oktanski broj dotičnoga benzina. Benzin u motoru mora mirno izgarati tako da ne dođe do preranoga i eksplozivnoga izgaranja smjese što izaziva „lupanje“ motora. Pokazalo se da motor napajan n-heptanom uzrokuje najjače lupanje pa je njegov oktanski broj 0. Ako se motor napaja izo-oktanom (2,2,4-trimetil pentan), lupanje je najmanje pa se njegov oktanski broj označuje sa 100. Benzin označen oktanskim brojem 95 u motoru izgara kao smjesa 5 % n-heptana i 95 % izo-oktana. Zato se nakon frakcijske destilacije benzin dorađuje različitim rafinerijskim postupcima kako bi mu se povećao oktanski broj.

Berzelius, Jöns Jacob (1779. – 1848.) je švedski kemičar. Karijeru je započeo kao liječnik te je 1802. godine postigao doktorat iz medicine. Započeo je s liječničkom praksom, ali poziv liječnika nije volio. Kemijom se počeo baviti kao 20-godišnjak, ali je već u 29. godini postao član Švedske kraljevske akademije znanosti. Za tajnika akademije izabran je 1818. godine i na toj dužnosti ostao je do 1848. godine. Bio je začuđujućih radnih sposobnosti te je u laboratoriju svakodnevno provodio od 12 do 14 sati. Istražio je više od 2000 spojeva i odredio njihov kemijski sastav. Otkrio je nove kemijske elemente cerij, torij i selenij. U njegovu su laboratoriju otkriveni litij, cirkonij, tantal i vanadij. Prvi je u elementarnom stanju dobio silicij, titanij, tantal i cirkonij. Uveo je suvremene simbole kemijskih elemenata i formule kemijskih spojeva.

biosfera je prostor ili područje Zemlje u kojem se nalaze živi organizmi. Sastoji se od litosfere, hidrosfere i atmosfere.

biuret reakcija jedna je od najčešćih metoda određivanja prisutnosti serumskih proteina. U ovoj reakciji ioni Cu²⁺ reagiraju s peptidnim vezama proteina pri čemu nastaje ljubičasto obojeni kompleks s apsorpcijskim maksimumom pri 540 pm. Intenzitet ljubičastoga obojenja proporcionalan je koncentraciji proteina. Kvalitativno biuret reakcija izvodi se tako da se na 2 mL otopine proteina doda jednak volumen 20-postotne otopine natrijev hidroksida i kap ‒ dvije 1-postotne otopine bakrova(II) sulfata. Kad se otopina promućka, nastaje ljubičasti kompleks. Ako se doda previše otopine bakrova(II) sulfata, nastaje plavi talog bakrova(II) hidroksida pa se ljubičasto obojenje ne može uočiti.

bjelančevine ili proteini su, uz vodu, najvažnije tvari u tijelu. Sastavni su dijelovi svake stanice koja čini osnovu života na Zemlji. Proteini su glavni građevni elementi mišića, krvi, kože, kose, noktiju i unutarnjih organa, uključujući srce i mozak. Svi su proteini građeni od dvadeset različitih aminokiselina međusobno povezanih peptidnom vezom poput karika u lancu. Molekule proteina mogu se sastojati od samo nekoliko pa do nekoliko stotina tisuća aminokiselina međusobno povezanih u lanac. Redoslijed i broj različitih aminokiselina u lancu određuje svojstva svakoga proteina. Promjena redoslijeda ili vrste samo jedne aminokiseline daje protein drukčijih svojstava. Nadalje, različiti proteinski lanci mogu imati različitu prostornu građu. Neki se smotaju u uzvojnice, neki u klupka, neki u trake, a česte su strukture koje uključuju sva tri načina slaganja jednoga ili više proteinskih lanaca. Proteine moramo uzimati s hranom. Glavni izvor proteina su namirnice životinjskoga podrijetla, meso, jaja, sir itd.

bromidi je zajednički naziv za spojeve s bromom. Primjerice, natrijev bromid, NaBr, kalcijev bromid, CaBr₂, aluminijev bromid, AlBr₃ itd.

bromovodična kiselina je vodena otopina bromovodika, HBr. Nestabilna je i raspada se djelovanjem sunčeve svjetlosti. Zato se čuva u smeđim bocama. Soli bromovodične kiseline nazivaju se bromidi.

bronca je naziv za veliki broj slitina (legura) bakra, najčešće s kositrom. Prije otkrića željeza to je bila najvažnija kovina koja je obilježila brončano doba, 2300. do 700. god. pr. Kr. To je vrijeme intenzivnoga razvoja metalurgije, trgovine i obrta. Rabila se za izradu oružja, oruđa i nakita. Bronca se naveliko primjenjuje i u suvremenoj tehnologiji. To su slitine koje, osim bakra i kositra, sadržavaju i druge elemente kao što su fosfor, mangan, aluminij i silicij.

butan, C₄H₁₀, je zasićeni ugljikovodik. Građa molekule butana može se prikazati dvjema formulama. Ako su ugljikovi atomi povezani u  lanac, tada je to n-butan, CH₃-CH₂-CH₂-CH₃.  No, ugljikovi se atomi mogu vezati u obliku slova T, CH₃-CH(CH₃)-CH₃. Uobičajeno je ime za ovu molekulu izo-butan, a  suvremeno je ime 2-metil-propan. Imena ugljikovodika s razgranatim lancem tvore se tako da se brojevima označe atomi koji čine najdulji lanac. U ovom slučaju najdulji lanac broji tri atoma pa se za osnovu imena uzima propan. Na drugom ugljikovu atomu jedan je vodik zamijenjen metilnom skupinom –CH₃ i zato se taj izomer butana naziva 2-metil-propan.

C

celuloza je polisaharid, (C₆H₁₀O₅)_n, sastavljen od dugih nizova međusobno povezanih ostataka molekula glukoze. Netopljiva je u vodi i organskim otapalima. Glavni je sastojak staničnih stjenki biljaka. Gotovo u čistom stanju nalazi se u pamuku, a drvo sadržava 40 do 50 % celuloze. U celulozi su molekule glukoze drukčije međusobno povezane nego u škrobu, glikogenu i drugim polisaharidima.

centar kristalizacije ‒ proces kristalizacije počinje nastajanjem centara ili jezgri kristalizacije,  a nastavlja se rastom nastalih jezgri u otopini. Nastajanju velikoga broja centara kristalizacije pogoduje brzo hlađenje, energično miješanje, visoka temperatura i mala relativna molekulska masa otopljene tvari. Mali broj centara kristalizacije i polagano hlađenje rezultira nastajanjem krupnih kristala, dok sitni kristali nastaju zbog brzoga hlađenja i velikoga broja centara kristalizacije.

centrifugiranje je sedimentacija čestica različite gustoće pod utjecajem centrifugalne sile. Upotrebljava se za odjeljivanje vrlo finih suspenzija. Kod centrifugiranja se koriste sile do 10 000 puta veće od sile gravitacije, a kod ultracentrifuga i do 600 000 puta veće. Centrifugalna sila, F_C,  koja djeluje na neko tijelo, ovisi o njegovoj masi, brzini gibanja po kružnici i radijusu kružnice, odnosno udaljenost od središta ili osi vrtnje.
F_C = mω²r,
gdje je:
F_C = centrifugalna sila, m = masa tijela, ω = kutna brzina vrtnje,
r = radijus kružnice po kojem se tijelo giba.

ciklički ugljikovodici mogu biti zasićeni, nezasićeni i aromaski. Sadržavaju ugljikove atome vezane u prsten. Čine homologni niz: ciklopropan, C₃H₆, ciklobutan, C₄H₈, ciklopentan, C₅H₁₀, cikloheksan, C₆H₁₂ itd.  Ciklopropan i ciklobutan s bromom reagiraju tako da dolazi do reakcija adicije, a ciklopentan i cikloheksan reagiraju tako da dolazi do reakcije supstitucije. Cikloalkeni sadržavaju dvostruke, a cikloalkini trostruke veze među ugljikovim atomima u prstenu. Najmanji cikloalkin, koji se može izolirati i proučavati tek pri temperaturi tekućeg dušika, sadržava 8 ugljikovih atoma u prstenu.

cikloalkani su ciklički zasićeni ugljikovodici u kojima su ugljikovi atomi u prstenu vezani jednostrukim kovalentnim vezama. Opća formula homolognoga niza alkana jest C_nH_2n  gdje je n najmanje 3 jer najmanji prsten može imati tri člana. Imena cikloalkana izvode se od imena alkana s istim brojem ugljikovih atoma uz prefiks ciklo. U ciklopropanu i ciklobutanu valentni kutovi među ugljikovim atomima jako odstupaju od tetraedarskog kuta, 109,5 º, što uzrokuje veliku napetost prstena. Zato ciklopropan i ciklobutan s halogenim elementima reagiraju tako da dolazi do reakcija adicije. Ciklopentan, cikloheksan i drugi ciklički ugljikovodici s halogenim elementima daju reakcije supstitucije.

ciroza jetre je najteži oblik, odnosno završna faza više različitih bolesti jetre. Jetra je posebno osjetljiva na utjecaj alkohola jer tijekom razgradnje alkohola nastaju otrovni spojevi koji oštećuju stanice jetre. Jedan od uzroka ciroze jetre je kronični hepatitis B ili C. Virusi koji uzrokuju hepatitis oštećuju jetrene stanice. Gotovo svaki poremećeni proces u tijelu uzrokovan je nepravilnostima u radu jetre. Jetra je zadužena za razgradnju brojnih otrovnih tvari i lijekova koji se nakupljaju u organizmu i oštećuju stanice mozga. Ciroza jetre može se liječiti djelujući na njezine uzroke. Ako se radi o alkoholnoj cirozi, prije svega treba prestati piti alkohol i liječiti alkoholizam.

citrati su soli limunske kiseline, HOOC-CH₂-C(OH)(COOH)-CH₂-COOH, (lat. citrus – limun).

čelik je slitina željeza s ugljikom. Željezo dobiveno iz visokih peći prerađuje se u čelik jer su njegova svojstva mnogo bolja od svojstava sirovoga željeza. Sirovo željezo sadržava mnoge primjese: ugljik, silicij, fosfor, mangan, sumpor i dr. Postoji više postupaka prerade sirovoga željeza u čelik. Jedan od njih je upuhavanje čistoga kisika u rastaljeno sirovo željezo uz dodatak kalcijeva oksida. Pritom se primjese oksidiraju. Ugljikov dioksid i sumporov dioksid odlaze u atmosferu, a silicijev dioksid i fosforov pentoksid s kalcijevim oksidom tvore drozgu koja pliva na površini rastaljena željeza. Danas se proizvodi mnogo vrsta čelika. Ugljični čelik je takva vrsta čelika u kojemu udio ugljika ima odlučujući utjecaj na njegova svojstva. Legirani čelik sadržava namjerno dodane druge kemijske elemente, primjerice mangan, volfram, molibden, krom, nikal i dr. Nehrđajući čelik, kakav se rabi za kuhinjsko posuđe, sadržava 18 % kroma i 10 % nikla.

čista tvar je tvar koja se sastoji samo od jedne vrste čestica, atoma ili molekula. U prirodi čiste tvari ne postoje. Sve su tvari smjese s različitim udjelom primjesa. Za neku tvar kažemo da je kemijski čista kad ne možemo dokazati prisutnost primjesa.

D

Dalton, John rodio se na sjeverozapadu Engleske. Otac mu je bio tkalac vunenih tkanina, a majka domaćica. S deset godina posluživao je imućnoga E. Robinsona, izrađivača mjernih instrumenata, koji ga je za uzvrat poučavao matematiku. Meteorološka opažanja, što ih je obavljao Robinson, svidjela su se dječaku Daltonu pa se prvo bavio meteorologijom, a zatim kemijom. U školi je bio marljiv i uporan učenik, vješt u računanju. Kad je sa smrću učitelja prestala obuka, Dalton je s dvanaest godina otvorio svoju školu u napuštenom sjeniku, a zatim u Domu kvekera. Učio je i poučavao, osim matematike i fizike, englesku gramatiku, grčki, latinski i francuski jezik. Umro je 27. srpnja 1844. u šest sati ujutro ne dovršivši redoviti vremenski zapis u svoj dnevnik što ga je vodio od 1788. godine služeći se termometrom, barometrom, higrometrom i drugim spravama vlastite izrade. Dalton i njegov brat bili su slijepi za boje. Po njima se taj nedostatak naziva daltonizam. Najveći Daltonov znanstveni doprinos je ideja da atomi različitih kemijskih elemenata imaju različitu masu. Dalton je 1808. godine pretpostavio: a) tvari se sastoje od nevidljivih i nedjeljivih atoma, b) svi atomi jednoga kemijskog elementa imaju stalnu masu bez obzira na to u kojim se uvjetima nalazili i s kojim se elementima spojili, c) masa čestice spoja jednaka je zbroju masa atoma od kojih je sastavljena. Daltonova ideja o različitim masama atoma različitih elemenata općenito je prihvaćena. Mase atoma nisu se u to doba mogle neposredno izmjeriti. Čak od Daltonova vremena pa do danas mase atoma iskazuju se brojevima koji pokazuju relativni odnos mase pojedinoga atoma prema nekoj odabranoj jedinici mase. Daltonova tablica kemijskih elemenata sadržava i neke spojeve koji se u to doba nisu mogli rastaviti na elementarne tvari. Dalton je atome zamišljao kao vrlo male nevidljive kuglice. Svakoj vrsti atoma pripisao je poseban simbol. Za kisik je to bio kružić, za vodik kružić s točkom u središtu itd. Svoje je oznake zadržao i nakon što su drugi kemičari prihvatili mnogo praktičnije simbole, koje je uveo švedski kemičar Berzelius (1779. – 1848.). Dalton je tvrdio da „Berzeliusovi simboli nagrđuju ljepotu atomističke teorije”. Dalton je još 1806. godine ustvrdio da atomi različitih elemenata imaju različitu masu. On je dobro pretpostavio da atom vodika ima najmanju masu te je uveo relativnu atomsku masu kao broj koji kazuje koliko je puta masa nekoga atoma veća od mase atoma vodika. Relativne atomske mase, koje je Dalton izračunao na temelju tada raspoloživih netočnih analiza, nisu imale povijesnu ulogu. Još za Daltonova života mnogo točniju tablicu relativnih atomskih masa postavio je J. J. Berzelius od 1814. do 1826. godine. Mase pojedinih 
atoma nisu se mogle neposredno izmjeriti sve do prve polovice 20. stoljeća. Većina Daltonovih radova, čuvanih stoljećima, uništena je i oštećena 24. prosinca 1940. tijekom njemačkoga bombardiranja Manchestera.  (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

dalton, simbol Da, je atomska jedinica mase jednaka 1,660538921(73)×10⁻²⁷ kg. Približno je jednaka masi atoma vodika.

dekantiranje je pažljivo odlijevanje bistre tekućine iznad taloga (franc. décanter – otakati).

denaturiranje je izraz koji se najčešće odnosi na alkohol i proteine. Denaturiranje alkohola podrazumijeva dodavanje različitih otrovnih i smrdljivih spojeva s ciljem da ga se učini neupotrebljivim za piće. Proteini se denaturiraju, odnosno učine neprirodnima, utjecajem kiselina, lužina, soli teških metala, povišenjem temperature, dodatkom organskih otapala i dr. Denaturirani protein ne može izvršavati svoju biološku funkciju jer mu je promijenjena prostorna građa molekule, električni naboj, topljivost i dr.

depozicija (engl. deposition - taloženje, odlaganje, nakupljanje) u fizici i kemiji označuje neposredan prijelaz iz plinovitog u kruto agregacijsko stanje. Kao primjere možemo uzeti depoziciju zaštitnih slojeva na leće naočala, izradu zrcala naparavanjem aluminija, izradu fotonaponskih solarnih panela naparavanjem silicija, kadmijeva telurida i dr. Depozicija tankih filmova izvodi se na više načina. Primjerice, aluminij, krom, zlato ili srebro, rastaljeni u vakuumu isparavaju, a pare se kondenziraju (talože ili deponiraju) na hladnu stijenku budućeg zrcala ili nekog poluvodičkog elementa. Tako napareni sloj obično se naziva depozit. Depoziti mogu biti monokristalni, polikristalni ili amorfni te različite debljine. ovisno o tlaku i temperaturi tijekom postupka.

derivat je tvar dobivena iz neke druge polazne tvari.

destilacija je fizikalni proces razdvajanja tekućina na osnovi razlike njihovih vrelišta. Primjerice, zagrijavanjem morske vode u tikvici za destilaciju voda isparava dok otopljene soli koje ne isparavaju ostaju u tikvici. Nastala vodena para vodi se u Liebigovo hladilo gdje se kondenzira u „destiliranu“ vodu. Riječ destilacija potječe od latinske riječi destillare što znači kapati. Zamisao o destilaciji ponikla je iz opažanja u kuhinji. Para iz vrele vode zgusne se na poklopcu lonca opet u vodu. Današnji uređaji za destilaciju temelje se na uređajima kojima su se služili aleksandrijski protokemičari u prvim stoljećima kršćanske ere. Njihov uređaj od tikvice, nastavka i predloške postao je osnovom svim kasnijim uređajima za destilaciju. Na Zapad je destilacija dospjela u izvedbi bizanskih kemičara praktičara s jedne i arapskih alkemičara s druge strane. Preuzeli su je europski kemičari, liječnici i obrtnici. Arapski alkemičari uveli su destilaciju eteričnih ulja u 9. stoljeću, a europski liječnici destilaciju vina u 12. stoljeću i otkrili alkohol. Kod destilacije eteričnih ulja zagrijavanje se izvodi vodenom parom. Kotao za destilaciju eteričnih ulja ima pri dnu rešetkastu pregradu iznad koje se stavlja požnjevena lavanda ili drugo aromatično bilje. Vodena se para uvodi u najdonji dio kotla, ispod rešetkaste pregrade. Eterično ulje zajedno s vodenom parom uvodi se u hladilo, a destilat hvata u posudu koju nazivaju separator. Gustoća eteričnoga ulja manja je od gustoće vode pa se ulje i voda u separatoru razdvoje u dva sloja. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

destilat je zajednički naziv za tekućinu koja se dobije postupkom destilacije. Primjerice, pri destilaciji morske vode destilat je destilirana voda. Pri destilaciji koma destilat je alkohol, odnosno smjesa alkohola i vode (rakija). Pri destilaciji aromatičnoga bilja vodenom parom destilat čine aromatično ulje i voda.

deterdžent je sredstvo za pranje na bazi sintetskih površinski aktivnih tvari. Deterdženti predstavljaju smjesu površinski aktivnih tvari, tenzida, i pomoćnih tvari koje djeluju sinergijski s ostalim sastojcima i osiguravaju zadovoljavajući učinak pranja. U sredstvima za strojno pranje rublja tenzida ima oko 15 %. Najčešće su neionski jer ne reagiraju sa sastojcima tvrde vode i ne stvaraju pjenu. Ostalo su dodaci: sredstva za omekšavanje vode, sredstva za izbjeljivanje, enzimi, optička bjelila, mirisi i drugo.

detergenti ili tenzidi ili površinski aktivne tvari su sintetički dobiveni spojevi čija je građa slična građi sapuna. Najpoznatiji detergent je natrijev dodecilsulfat (SDS): CH₃(CH₂)₁₁OSO₃^– Na⁺. Kao što se iz formule vidi, natrijev dodecilsulfat sastoji se od nepolarnoga ugljikovodičnog lanca (rep) i polarne –OSO₃^– Na⁺ skupine (glava). U vodenim otopinama sapuni i detergenti tvore micele. U micelama su nepolarni dijelovi okrenuti prema unutrašnjosti micele, a polarni dijelovi prema van, odnosno prema vodi koja ih okružuje.

didim je naziv za „kemijski element“, znak Di, koji se ponekad javlja u križaljkama. No, ovdje nije riječ o kemijskom elementu, već o smjesi dvaju kemijskih elemenata, praseodimija, Pr, i neodimija, Nd, koji pripadaju lantanoidima, skupini od 14 kemijskih elemenata vrlo sličnih kemijskih svojstava. Sve se događalo početkom 19. stoljeća kad su mnogi poznati kemičari uložili velike napore kako bi iz tzv. itrijeve zemlje i ceritne zemlje dobili čiste kemijske spojeve. Tek su 1843. godine uspjeli ceritnu zemlju rastaviti na cerijev, lantanov i „didimov“ oksid, a 1885. „didimov“ oksid na praseodimij, Pr, i neodimij, Nd. Praseodimij je dobio ime od grčkih riječi prasios i didymos što znači zeleni blizanac. Neodimij je dobio ime po grčkim riječima neo i didymos što znači novi blizanac. Primjenjuje se u proizvodnji vrlo snažnih tzv. neodimskih magneta.

difuzija je postupno rasprostiranje čestica jedne tvari među česticama neke druge tvari. Primjerice, kad se cvijet unese u prostoriju, njegov se miris rasprostire po cijeloj prostoriji jer se molekule mirisne tvari sudaraju s molekulama u zraku i postupno nasumičnim gibanjem dospijevaju iz jednoga u drugi kraj prostorije. Slično se događa u otopinama. Ako se u epruveti na kristalić kalijeva permanganata, KMnO₄, nalije voda, kristal će se otopiti. Pritom će na dnu epruvete nastati tamna crvenoljubičasta otopina. Nakon nekoliko dana cijela će otopina poprimiti jednaku boju. Kako je pri dnu epruvete koncentracija kalijeva permanganata veća nego u gornjem dijelu otopine, broj iona MnO₄^– i K⁺ koji se nasumičnim gibanjem kreću prema gornjem dijelu otopine veći je od broja iona koji se kreću prema dnu epruvete. Ukratko, čestice otopljene tvari difundiraju iz područja veće koncentracije prema području gdje je njihova koncentracija manja. To se događa sve dok se koncentracija otopljene tvari ne izjednači u cijelom volumenu otopine.

dijamant je alotropska modifikacija ugljika. To je najtvrđi mineral koji se javlja u prirodi. Dijamant se tijekom vremena pretvara u grafit, ali je pri sobnoj temperaturi brzina prijelaza tako mala da su dijamanti vječni. Zbog velike tvrdoće rabe se za brušenje, rezanje i poliranje drugih materijala. Lijepi i prozirni primjerci rabe se za nakit. Brušenjem dijamanta, tako da njegove plohe međusobno zatvaraju točno određene kutove, dobivaju se briljanti (franc. brillant – sjajan, blistav) koji zbog višestruke refleksije svjetlosti unutar kristala i velikoga indeksa loma svjetlosti pokazuje vatromet boja. Razmještaj atoma ugljika u dijamantu možemo zamisliti kao tetraedar i čijem se središtu i na vrhovima nalaze atomi ugljika. Svaki je atom ugljika vrlo čvrstim vezama vezan s četiri druga atoma ugljika, a veze su usmjerene pod kutom od 109,5º, odnosno od središta prema vrhovima tetraedra. Takav se razmještaj atoma ugljika rasprostire po cijelom kristalu i tvori vrlo čvrstu trodimenzijsku rešetku. Pritisak na bilo koji atom u takvoj „dijamantnoj rešetki“ prenosi se na okolne atome što dijamantu daje osobitu tvrdoću. Dijamant je izolator, tj. ne provodi električnu struju. Prirodni dijamanti su neugledna oblika pa ih se kala, brusi i polira. Boja prirodnih dijamanata varira. Najčešća boja dijamanta nije prozirna, kao što većina ljudi misli. Naprotiv, većina dijamanata je smeđa ili žuta. Dijamanti mogu biti čak i crni. Svi "obojani" dijamanti sadržavaju nečistoće koje im daju specifičnu boju. Tako žuti dijamanti, koji su inače i najčešća boja dijamanata, imaju u sebi određenu količinu dušika koji je odgovoran za tu boju. Intenzitet žute boje ovisi o koncentraciji duška sadržanoga u dijamantu. Masa dijamanata mjeri se posebnom jedinicom mase ‒ karat (grč. keration – sjemenka rogača, 1 karat = 0,2 g). Dijamant od 3106 karata nađen je 1905. godine u Južnoj Africi. Od tog su dijamanta amsterdamski brusači načinili 9 velikih i 96 malih briljanata. Najveći, Afrička zvijezda, ima masu 530,2 karata (106,1 g), a nalazi se u žezlu engleske kraljice. No, 1985. godine nađen je dijamant iz kojega je kalanjem i brušenjem dobiven briljant od 545,67 karata (109,13 g). Ako se dijamant zagrije bez pristupa zraka, pretvorit će se u grafit. To je znanstvenike navelo na ideju da iz grafita načine dijamant. Prvi put to je uspjelo 1954. godine. Uz nikal kao katalizator koji otapa ugljik, sintetski se dijamanti dobivaju pri temperaturi od oko 2 000 °C i tlaku od 70 000 bara. Tako dobiveni dijamanti nisu dovoljno veliki i prozirni da bi se mogli rabiti za nakit. Rabe se u industrijske svrhe, a cijena im je približno jednaka cijeni prirodnih dijamanata iste kvalitete. Suvremena tehnologija omogućila je dobivanje dovoljno velikih, žutih i prozirnih dijamanata koji se mogu rabiti za nakit.

dipeptidi se sastoje od dviju aminokiselina međusobno povezanih peptidnom vezom,
─(CO)─NH─. Dipeptid mogu činiti dvije iste ili različite aminokiseline. Dvije različite aminokiseline, A i G, čine dva različita dipeptida, AG i GA, u kojima je redoslijed aminokiselina zamijenjen,  H₂N─(CHR₁)─(CO)─NH─(CHR₂)─COOH. Vidimo da nije svejedno koja se aminokiselina nalazi na amino-kraju, a koja na karboksilnom kraju.

disaharidi su oligosaharidi građeni od ostataka dviju molekule monosaharida. Najvažniji disaharidi su saharoza, maltoza i laktoza. Glukoza je građena od ostataka molekula glukoze i fruktoze. Maltoza se još naziva slad, a građena je od ostataka dviju molekula glukoze. Maltoza se može proizvesti iz škroba krumpira i žitarica. Najpoznatiji je ječmeni slad koji sadržava velik udio maltoze, a rabi se za proizvodnju piva. Laktoza ili mliječni šećer nalazi se u mlijeku i mliječnim proizvodima.

disocijacija (lat. disassociare ‒ odvojiti, rastaviti) u kemiji označuje rastavljanje molekula na ione. Primjerice, vrlo mali udio molekula vode disocira na ione prema jednadžbi H₂O → H⁺ + OH^–. U čistoj su vodi koncentracije iona H⁺ i OH^– jednake. U vodenoj otopini molekule klorovodika disociraju na ione H⁺ i Cl^– prema jednadžbi HCl → H⁺ + Cl^–. Zbog toga se u vodenoj otopini jako poveća koncentracija iona H⁺, a smanji koncentracija iona OH^–. Otopina klorovodika u vodi jaka je kiselina. Kisele su one otopine u kojima je koncentracija iona H⁺ veća od koncentracije iona OH^–. Suprotno, lužnate su one otopine u kojima je koncentracija iona H⁺ manja od koncentracije iona OH^–.

dolomit je naziv za mineral i sedimentnu stijenu izgrađenu od kristala kalcijeva magnezijeva karbonata CaMg(CO₃)₂. Dolomit se rabi kao sirovina za cement te kao izvor magnezijeva oksida. Ponekad se prodaje kao dijetalni prilog pod pretpostavkom da je dobar izvor kalcija i magnezija važnih u prehrani. Laboratorijska su istraživanja pokazala da je dolomit praktički netopljiv u želučanoj kiselini te da se uklanja iz tijela prije nego što se prihvatljiva količina magnezija i kalcija uopće može otopiti i apsorbirati.

droga. Riječ droga izvorno dolazi od francuskog drogue, a znači osušene dijelove biljaka od kojih se pripravljaju lijekovi. Psihoaktivne droge su tvari koje mijenjaju moždanu funkciju što rezultira privremenom promjenom svijesti i ponašanja. Mnoge od tih tvari mogu izazvati naviku, što najčešće vodi u fizičku ovisnost o njima, a završava kriminalnim radnjama. Prvi put droga se obično kuša iz znatiželje ili na nagovor prijatelja. Dobro razmisli isplati li se ući u takav rizik. Posljedice na koje kasnije više ne možeš utjecati mogu biti vrlo teške. Jasni i svima vidljivi znakovi uzimanja droge su crvene oči, zanemarivanje osobne higijene, gubljenje težine (kod nekih droga), poremećaji spavanja, umor ili hiperaktivnost. Postoji više tipova droge koji na čovjeka djeluju na različite načine. Neke droge ostavljaju lakše, a neke teže posljedice, ali nema bezopasnih droga. Droge oštećuju proteine u mozgu. Kada su proteini oštećeni, moždane stanice odumiru. Neke droge, poput marihuane i heroina, oponašaju prirodne neurotransmitere. Ovi lažni neurotransmiteri aktiviraju živčane stanice, što dovodi do prijenosa abnormalne poruke. Neke droge, poput amfetamina i kokaina, uzrokuju oslobađanje abnormalno velike količine prirodnih neurotransmitera, poput dopamina, prirodnoga neurotransmitera koji regulira osjećaj zadovoljstva. Tada se mozak prilagođava poplavi neurotransmitera smanjujući broj receptora. Time slabi funkcija dopamina pa korisnik mora uzeti sve više i više droge da bi postigao isti učinak.

drveni ugljen dobije se pirolizom suhoga drveta, odnosno zagrijavanjem pri temperaturi višoj od 275 ºC i bez pristupa zraka. Drveni ugljen sastoji se od 80 do 90 % ugljika. Najčešće se rabi kao gorivo za roštilje jer daje malo dima i plamena. Drveni ugljen dobiven od vrbovih šiba umjetnici rabe za crtanje.

duromeri – Vidi duroplasti.

duroplasti ili duromeri su sintetički polimeri s velikim brojem poprečnih veza između polimernih molekula. To su tvrdi krhki materijali koji se ne mogu preoblikovati zagrijavanjem.

dušična kiselina, HNO₃, je jaka kiselina i jako oksidirajuće sredstvo. U čistom je stanju bezbojna, ali se djelovanjem svjetlosti razlaže na kisik i dušikov dioksid koji joj daje žutu boju. Zato se čuva u smeđim bocama. Kad se boca s koncentriranom dušičnom kiselinom otvori, iz nje izlazi crvenosmeđi „dim“, odnosno smjesa dušikovih oksida, pa je zovu dimljiva dušična kiselina. U laboratoriju obično dolazi kao 60 do 70-postotna otopina. Dušična kiselina otapa većinu metala. Aluminij i zlato netopljivi su u dušičnoj kiselini. Zlato je topljivo u tzv. zlatotopki, odnosno smjesi tri volumna dijela koncentrirane klorovodične i jednoga dijela koncentrirane dušične kiseline. Većina proizvedene dušične kiseline upotrijebi se za proizvodnju umjetnih gnojiva i eksploziva.

dušikov dioksid, NO₂, je crvenosmeđi zagušljiv i otrovan plin. Pri povišenom tlaku i niskoj temperaturi lako prelazi u bezbojni didušikov tetroksid, N₂O₄. U laboratoriju se može dobiti djelovanjem koncentrirane dušične kiseline na bakar prema jednadžbi:
Cu + 4 HNO₃ → Cu(NO₃)₂ + 2 NO₂ + 2 H₂O

dušikov monoksid, NO, bezbojan je plin koji se na zraku odmah oksidira u crvenosmeđi dušikov dioksid. U laboratoriju se može dobiti djelovanjem razrijeđene dušične kiseline na bakar prema jednadžbi: 3 Cu + 8 HNO₃ → 3 Cu(NO₃)₂ + 2 NO + 4 H₂O.

dušikovi oksidi su spojevi dušika s kisikom. Pri sobnoj temperaturi svi su u plinovitu stanju. Poznati su sljedeći dušikovi oksidi: didušikov monoksid, N₂O, dušikov monoksid, NO, didušikov trioksid, N₂O₃, dušikov dioksid, NO₂, didušikov tetroksid, N₂O_4, i didušikov pentoksid, N₂O₅. Bezbojni dušikov monoksid na zraku spontano oksidira u crvenosmeđi dušikov dioksid. Dušikov dioksid pri povišenom tlaku i sniženoj temperaturi prelazi u bezbojni didušikov tetroksid.

E

eflorescencija je gubitak kristalizacijske vode iz kristala izloženih zraku. Pritom se kristal razmrvi i promijeni boju. Eflorescencijom još nazivaju izlučivanje soli na površini isušena tla. U medicini se pod eflorescencijom razumijevaju omeđene patološke promjene na koži, npr. mjehurić, krasta, ljuska, ogrebotina.

egzotermna promjena je kemijska ili fizikalna promjena pri kojoj se toplina oslobađa (grč. egzo – van + thermos – topao). Pri egzotermnim promjenama, osim topline, energija se može oslobađati u obliku svjetlosti, električne energije ili rada.

elastomeri su sintetički polimeri s manjim brojem poprečnih veza među polimernim molekulama. Pri sobnoj su temperaturi savitljivi i elastični.

elektroda je električki vodljiv materijal, najčešće metal ili grafit, uronjen u otopinu ili talinu elektrolita. Riječ elektroda smislio je Michael Faraday na osnovi grčke riječi elektron – jantar. (Kad se jantar trlja vunenom tkaninom, javlja se statički elektricitet.) Elektrode različitoga polariteta u galvanskom ili elektroliznom članku nazivaju se anoda i katoda. Anoda je ona elektroda na kojoj se događa oksidacija, a katoda je elektroda na kojoj se događa redukcija. U elektroliznom članku anoda je ona elektroda koja je priključena na +pol, a katoda na –pol izvora struje.

elektrolit je otopina ili talina kemijskoga spoja u kojoj električni naboj prenose ioni. Elektroliti su npr. vodene otopine svih soli, kiselina i hidroksida. U talinama i otopinama elektrolita ioni se mogu gibati pod utjecajem električnoga polja. Bitno je razumjeti da u elektrolitima električni naboj prenose ioni. Naprotiv, u metalima električni naboj prenose elektroni.

elektrolitička disocijacija je „rastavljanje“ spojeva s ionskom ili polarnom kovalentnom vezom na ione djelovanjem polarnih molekula vode. Primjerice:
otopine soli u vodi:                NaCl(s) → Na⁺(aq) + Cl^–(aq)
otopine kiselina u vodi:           HCl(aq) → H⁺(aq) + Cl^–(aq)
otopina hidroksida u vodi:        NaOH(s) → Na⁺(aq) + OH^–(aq)
otopina amonijaka u vodi:        NH₃(g) + H₂O(l) → NH₄⁺(aq) + OH^–(aq)
Otopine soli, kiselina i hidroksida provode električnu struju jer u vodenoj otopini disociraju na ione. Tvari koje u talini ili vodenoj otopini provode električnu struju nazivaju se elektroliti.

elektroliza je rastavljanje tvari djelovanjem električne struje. Primjerice, elektrolizom vode nastaju nove tvari – vodik i kisik. Vodik se izlučuje na katodi, a kisik na anodi. Elektrolizom vodene otopine modre galice na katodi se izluči elementarni bakar, a na anodi kisik.

elektron je subatomska čestica vrlo male mase i jediničnoga električnog naboja negativnoga predznaka. Masa elektrona je oko 2000 puta manja od mase protona.

element ili elementarna tvar je tvar koja se nikakvim kemijskim postupkom ne može rastaviti na jednostavnije tvari.

elementarne tvari ili kemijski elementi su tvari koje se nikakvim kemijskim postupkom ne mogu rastaviti na jednostavnije tvari ili pretvoriti jedne u druge ili tvar koja se sastoji samo od jedne vrste atoma. U prirodi se pojavljuje samo 98 različitih kemijskih elemenata od kojih 84 postoje od iskona. Ostalih 14 elemenata nastalo je kao posljedica radioaktivnoga raspada nekih od prvotnih elemenata.

empirijska formula pokazuje najmanji mogući omjer broja atoma kemijskih elemenata u spoju. Primjerice, empirijske formule fosforovih oksida su P₂O₃ i P₂O₅, dok su molekulske formule tih oksida P₄O₆ i P₄O₁₀.

emulgator je tvar koja emulziju održava stabilnom. U prehrambenoj industriji najčešći emulgator je lecitin iz soje i žumance jajeta. Molekule emulgatora slične su građe kao sapuni i detergenti. Molekule emulgatora imaju dugačak hidrofobni ugljikovodični lanac (rep) i hidrofilni dio (glava). Emulgatori, koji se ne koriste u prehrambenim proizvodima, najčešće su različiti detergenti (tenzidi).

emulzija je smjesa dviju tekućina koje se ne miješaju. To je nestabilna smjesa koja se nakon miješanja brzo razdvoji u zasebne slojeve. Mlijeko i majoneza primjeri su stabilnih emulzija u kojima su masti i ulja raspršeni u vodi. Maslac i margarin su stabilne emulzije vode u masti. Da bi emulzija ostala stabilna potreban je emulgator. Molekule emulgatora slične su građe kao sapuni i detergenti. Molekule emulgatora imaju dugačak hidrofobni ugljikovodični lanac (rep) i hidrofilni dio (glava). U emulzijama ulja u vodi molekule emulgatora okružuju kapljice ulja tako da hidrofobni kraj okrenu prema ulju, a hidrofilni prema vodi. Tako „maskirane“ kapljice ulja obično imaju električni naboj. Istoimeni se naboji međusobno odbijaju pa se zato kapljice ulja ne spajaju u veće što emulziju čini stabilnom. U emulzijama vode u ulju molekule emulgatora hidrofilni kraj okrenu prema kapljicama vode, a hidrofobni prema ulju.

endotermna promjena je kemijska ili fizikalna promjena pri kojoj toplina prelazi iz okoline u promatrani sustav (grč. endo – u + thermos – topao). Primjerice, pri otapanju limunske kiseline otopina se hladi. Toplina iz okoline prelazi u čašu s otopinom tako dugo dok se temperatura okoline i otopine u čaši ne izjednači.

energija je fizikalna veličina koja određuje stanje tijela ili nekoga sustava tijela ili čestica. Energija se javlja u više oblika, kao potencijalna energija koju tijelo ima zbog svoga položaja u prostoru; kinetička energija koju tijelo ima zbog kretanja i dr. Energija ne može nastati ni iz čega niti se može uništiti. Energija može samo prelaziti iz jednoga oblika u drugi. Tipičan primjer prijelaza energije iz jednoga oblika u drugi jest lansiranje satelita. Energija kemijskih veza iz energijom bogatih spojeva pretvara se u toplinu, kinetičku i potencijalnu energiju rakete te kinetičku i potencijalnu energiju satelita koji kruži u Zemljinoj orbiti. Veći dio energije potrebne za lansiranje, danas umirovljenoga, Space Shuttlea dobivao se spaljivanjem vodika. Tekući vodik i kisik nalazili su se u vanjskom rezervoaru (engl. external tank – ET) dugačkom 47 m i promjera 8,4 m. Rezervoar je imao masu 757 000 kg od čega je na gorivo otpadalo 730 000 kg. Kisik ohlađen na -183 ºC nalazio se u posebnom gornjem dijelu rezervoara dugačkom 16,6 i promjera 8,4 m. Sadržavao je 549 000 L, odnosno 626 000 kg tekućega kisika. Vodik se nalazio u donjem dijelu rezervoara dugačkom 29,5 i promjera 8,4 m. Rezervoar je sadržavao 1 470 000 L, odnosno 104 000 kg tekućega vodika ohlađenoga na – 253 ºC. Sva ta silna količina vodika izgorjela je u samo 8,5 minuta nakon lansiranja. Ipak, za lansiranje Space Shuttlea energija dobivena spaljivanjem te silne količine vodika nije bila dostatna. Zato su se uz vanjski rezervoar nalazile i dvije rakete s krutim gorivom (engl. solid rocket booster – SRB). Rakete su bile duge 45,5 i promjera 3,7 m, a svaka je sadržavala 499 000 kg krutoga goriva koje se sastojalo od amonijeva perklorata i aluminija u prahu uz dodatak katalizatora i veziva. Približno 125 sekundi nakon lansiranja, na visini oko 45 000 m, potrošilo se svo kruto gorivo pa su se prazne rakete odbacivale i padobranom promjera 41 m spustile u Atlantski ocean oko 225 km dalje od mjesta lansiranja.

enzimi su biološki katalizatori koji utječu na brzinu mnogobrojnih kemijskih reakcija u svim biološkim sustavima. Enzimi mogu ubrzati samo one kemijske reakcije koje se i inače događaju spontano, ali malom brzinom. Djelovanje enzima je specifično, tj. svaki enzim ubrzava jednu ili više sličnih kemijskih reakcija. Neophodni su za život kakav poznajemo. Svaka stanica sadržava nekoliko stotina ili tisuća različitih enzima. Po kemijskom sastavu većina enzima su proteini. Svaki enzim sadržava aktivno mjesto na koje se veže supstrat, odnosno molekula na kojoj se događa kemijska promjena. Tijekom reakcije dolazi do male promjene građe supstrata i dijelova proteinskoga lanca u aktivnom mjestu. Kad se reakcija privede kraju, produkti napuste aktivno mjesto, a ono ponovo poprimi prvotnu građu. Obnovljeno aktivno mjesto prihvaća novu molekulu supstrata i na njoj provodi istu kemijsku reakciju uz oslobađanje energije.

esencijalne aminokiseline su skupina od 10 aminokiselina koje čovjekov organizam ne može sam sintetizirati, već ih mora unositi hranom. Svi proteini čovjekovoga organizma izgrađeni su od ukupno 20 različitih aminokiselina, od kojih 10 čovjek može sam sintetizirati. Aminokiseline su potrebne za sintezu proteina i drugih biomolekula. Višak aminokiselina koje unosimo hranom ne može se uskladištiti niti izlučiti. Taj se višak aminokiselina koristi kao metaboličko gorivo.

esteri nastaju reakcijom između alkohola i –OH skupine karboksilnih kiselina pri čemu nastaje ester i voda. Opća formula estera je R-COO-R’. Masti i ulja su esteri glicerola i viših masnih kiselina te sadržavaju tri esterske skupine. No, postoje i esteri s anorganskim kiselinama. Najpoznatiji je nitroglicerin.

esterifikacija jest reakcija između alkohola i karboksilne kiseline.
alkohol + karboksilna kiselina D ester + voda (esterifikacija)
ester + voda D alkohol + karboksilna kiselina (hidroliza estera)

etan je alkan, odnosno alifatski ugljikovodik čija je formula C₂H₆ ili CH₃-CH₃. Dobiva se iz zemnoga plina i u rafinerijama nafte. To je važna industrijska sirovina jer se katalitičkim krekiranjem može prevesti u eten, CH₂=CH₂, koji je polazna sirovina za mnogobrojne sinteze.  

etan-1,2-diol (etilen-glikol), CH₂OH-CH₂OH, je otrovan alkohol s dvije hidroksilne skupine. U smjesi s vodom rabi se kao sredstvo za hlađenje automobilskih motora. Smjesa od 70 volumnih dijelova etan-1,2-diola i 30 volumnih dijelova vode smrzava se pri oko –50 ºC.

etanol ili obični alkohol, CH₃-CH₂OH, je bezbojna lako hlapljiva, zapaljiva i otrovna tekućina. Vrelište etanola je pri 78,3 ºC. Miješa se s vodom u svakom omjeru. Sastojak je alkoholnih pića. Volumni udio etanola u žestokim alkoholnim pićima obično ne prelazi 40 %. Za pripravu alkoholnih pića etanol se proizvodi fermentacijom (alkoholnim vrenjem) šećera pomoću kvaščevih gljivica. Fermentacijom se mogu proizvesti pića koja sadržavaju najviše 15 volumnih dijelova etanola. Frakcijskom destilacijom smjese alkohola i vode dobiva se tzv. obični alkohol koji sadržava 96 volumnih dijelova etanola. Bezvodni ili apsolutni alkohol može se dobiti tako da se voda ukloni nekom kemijskom reakcijom. Najčešće se to radi tako da se kupovnom alkoholu doda kalcijev oksid i dobivena se smjesa destilira. Budući da kalcijev oksid kemijski veže vodu, destilat sadržava bezvodni ili apsolutni alkohol. Etanol za industrijske svrhe proizvodi se reakcijom adicije vode na eten.

etilen-glikol – Vidi etan-1,2-diol.

etin, CH≡CH, ili acetilen je najjednostavniji ugljikovodik s trostrukom vezom. Još se i danas proizvodi reakcijom kalcijeva karbida s vodom: CaC₂ + 2 H₂O → Ca(OH)₂ + C₂H₂. Netopljiv je u vodi, ali se dobro otapa u organskim otapalima. Uz nedostatan dostup zraka gori čađavim plamenom. U specijalnom plameniku s kisikom gori plavičastim plamenom čija temperatura doseže 3100 ºC pa se rabi se za plinsko zavarivanje i rezanje metala. U trgovini dolazi u čeličnim bocama ispunjenim poroznom masom otopljen u acetonu pod tlakom od 12 do 15 bara. Većina etina danas se dobiva kao nusprodukt pri preradi nafte.

evaporacija je isto što i isparavanje, odnosno prijelaz tekućine u plinovito stanje zbog odvajanja molekula s površine tekućine. Ubrzava se povišenjem temperature.

F

Faraday, Michael (1791. – 1867.) britanski je fizičar i kemičar. Živio je u siromašnoj obitelji pa se morao sam obrazovati. Od svoje trinaeste godine Faraday je bio naučnik kod knjigoveže i prodavača novina u Londonu. Gospodar mu je dozvoljavao da pročita knjige donesene na uvez. Tijekom sedam godina rada pročitao je mnogo knjiga i razvio interes za znanost, a posebno za elektricitet. Godine 1812. jedan kupac poklonio je Faradayu ulaznicu za cijeli tečaj Davyevih predavanja u Kraljevskoj ustanovi. Svoje bilješke s predavanja Faraday je prepisao krasopisom na 386 stranica, uvezao u kožu i poslao predsjedniku Kraljevskog društva s molbom za zaposlenje. Ostavši bez odgovora, obratio se samom Davyu. Davy mu je ljubazno odgovorio s primjedbom da mu njegov zanat pruža bolje izglede, a da je znanost "gospodarica tvrda srca koja škrto nagrađuje one koji joj služe“. No, Faraday je odabrao znanost pa ga je Davy na proljeće 1813. godine uzeo za svoga pomoćnika u Kraljevskoj ustanovi. Već iste godine Davy ga je uzeo za pratioca na putovanju po Europi. Tijekom 18 mjeseci posjetili su mnoge kemijske laboratorije u Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i Njemačkoj pa je tako Faraday upoznao najznačajnije znanstvenike toga doba. No, gospođa Davy smatrala ga je slugom pa je putovanje Faradayu ostalo u neugodnu sjećanju. Iako je Faradayevo formalno obrazovanje bilo skromno, on je bio jedan od najutjecajnih znanstvenika u povijesti. Bio je vrstan eksperimentator, a svoje je ideje izlagao jasnim i jednostavnim jezikom. Kao Davyev suradnik Faraday se isprva bavio kemijom. Kao kemičar Faraday je otkrio benzen, odredio točan sastav naftalena, otkrio spojeve klora s ugljikom, odredio sastav klorova dekahidrata, Cl₂∙10H₂O i dr. Izumio je rani oblik Bunsenova plamenika. Uveo je pojmove elektroliza, elektroda, elektrolit, ion, katoda, anoda, kation, anion; otkrio da je količina tvari koja se izluči na elektrodama proporcionalna količini elektriciteta koja prošla kroz elektrolit. Faraday je uspio ukapljiti neke plinove, istražiti slitine čelika, načiniti nekoliko vrsta stakla i dr.  Najpoznatiji je po svojim radovima iz elektriciteta i elektromagnetizma. Otkrio je elektromagnetsku indukciju, dijamagnetizam, elektromagnet i dr. Između 1827. i 1860. Faraday je u Kraljevskom institutu održao 19 božićnih predavanja za mlade koja se održavaju i danas. Iz etičkih razloga odbio je zahtjev britanske vlade o savjetovanju za proizvodnju kemijskoga oružja u Krimskom ratu (1853. – 1856.). Po njemu su nazvane dvije jedinice međunarodnoga sustava mjernih jedinica, farad, F, za kapacitet i Faradayeva konstanta, F, za količinu elektrike. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.) Dvije su klasične anegdote koje se pripisuju Faradayu. Prva anegdota iz 1850. govori o tome kako je Britanski ministar financija William Gladstone, nakon Faradayeva nastojanja da mu objasni neka nova znanstvena otkrića o elektricitetu, upitao: „Dobro, nakon svega, ali od kakva je to praktične koristi“. Faraday je odgovorio: „Gospodine, ne znam, ali siguran sam da ćete Vi ili Vaši nasljednici već iz toga izvući nekakav porez“. Druga anegdota govori o tome kako ga je predsjednik Britanske vlade upitao kakva je korist od novoga znanstvenog otkrića. Faraday je odgovorio: „A kakva je korist od novorođenoga djeteta“.

Fehlingov reagens sastoji se od dvije otopine. Otopina Fehling I priprema se tako da se 7 g bakrova(II) sulfata pentahidrata (modre galice) otopi u 100 mL destilirane vode.  Otopina Fehling II priprema se otapanjem 35 g kalijeva natrijeva tartarata, KNaC₄H₄O₆∙4H₂O i 10 g natrijeva hidroksida u 100 mL destilirane vode.  Neposredno prije upotrebe otopine se pomiješaju u omjeru 1:1 pri čemu nastaje tamnoplavo obojena otopina. U otopinu koja se ispituje na prisutnost reducirajućega šećera doda se oko 1 mL smjese otopina Fehling I i Fehling II te zagrije u čaši s vrućom vodom. Ako je reducirajući šećer prisutan pojavit će se crvenosmeđi talog bakrova(I) oksida, Cu₂O. 

fenolftalein je jedan od najpoznatijih indikatora kiselina i lužina. U kiselim i neutralnim otopinama bezbojan je. U lužnatim je crvenoljubičast. Boju mijenja pri pH = 8,8. Netopljiv je u vodi. Kao indikator rabi se 1-postotna otopina u etanolu (običnom alkoholu).

ferment je isto što i enzim. Fermentacija se koristi u proizvodnji i očuvanju hrane (sir, kiseli kupus, kefir, kiselo mlijeko, kiselo vrhnje). Kada se kaže fermentacija u najširem smislu, obično se misli na proces u kojem se iz ugljikohidrata u anaerobnim uvjetima dobivaju alkohol i ugljikov dioksid, ili organske kiseline, uz pomoć kvasaca, bakterija ili kombinacijom istih.

fermentacija šećera u prikupljenu voću počinje spontano jer su različite vrste kvaščevih gljivica svuda prisutne. Neke vrste žive na bobama grožđa. U suvremenoj proizvodnji vina grožđe se najprije obrađuje sumporovim dioksidom koji čini nedjelotvornima prirodno prisutne „divlje mikrorganizme”, a onda se cijepi sa željenim sojem gljivica, primjerice Sacharomices cerrevisiae. Njih laboratorijski uzgajaju, a svaki soj daje specifični okus vinu. Samo se upotrebom specifičnih gljivica i kontroliranim uvjetima fermentacije može dobiti vino stalne kvalitete, okusa i mirisa. Ugljikov dioksid koji nastaje tijekom fermentacije bitan je za proizvodnju šampanjca. Prema klasičnoj francuskoj metodi vino fermentira u začepljenim bocama. Prisjetimo se da se alkoholno vrenje događa u uvjetima bez kisika. Jeftini šampanjac, koji se može kupiti u svakoj trgovini kućanskih potrepština, obično  je vino u kojem je nakon fermentacije pod povišenim tlakom otopljen ugljikov dioksid.

filtrat je tekućina dobivena cijeđenjem ili filtriranjem suspenzije krutih čestica kroz filtrirni papir ili gustu tkaninu. Filtrat je najčešće otopina različitih soli. Krute čestice koje ostaju na filtrirnom papiru nazivaju se talog.

filtriranje je postupak odvajanja krutih čestica od tekućine ili plina upotrebom filtera s porama manjim od veličine krutih čestica. U kemiji se za filtriranje najčešće rabe običan lijevak s kraćim ili duljim vratom i filtrirni papiri s različitom veličinom pora. Lijevak za brzo filtriranje ima vrat s tankom kapilarom koja djeluje kao teglica, a u samom lijevku postoje rebra koja podižu filtrirni papir i tako ubrzavaju proces filtriranja.

filtrirni papir je potrošni laboratorijski materijal koji se rabi za filtriranje, odnosno odjeljivanje tekuće od krute faze. Filtrirni se papiri proizvode s različitim veličinama pora, od 0.1 do 8 mikrometara. Ovisno o veličini pora kutije s filtrirnim papirom označuju se obojenom trakom. Za brzo filtriranje krupnozrnatih taloga rabe se filtrirni papiri s najvećim porama označeni crnom trakom. Srednje brzo filtriranje krupnozrnatih taloga izvodi se filtrirnim papirima označenim bijelom trakom. Žutom trakom označuju se filtrirni papiri koji se rabe za srednje do sporo filtriranje srednjezrnatih taloga. Sitnozrnati se talozi filtriraju kroz filtrirne papire označene plavom trakom, a za vrlo sitnozrnate taloge rabe se filtrirni papiri označeni zelenom trakom. Filtrirni papiri rabe se u ravnom i naboranom obliku. Ravni se papiri rabe u slučajevima kad je potrebno sačuvati talog, a naborani kad treba sačuvati samo filtrat.

fizikalna promjena je promjena mjesta, oblika, brzine kretanja predmeta ili promjena agregacijskoga stanja tvari. Pri fizikalnoj promjeni tvari se ne mijenjaju.

fizikalna svojstva su bilo koja svojstva koja ne dovode do nastajanja novih tvari (kemijske promjene). To su npr. boja, tvrdoća, električna provodnost, toplinska provodnost, elastičnost itd.

fluoridi je zajednički naziv za spojeve s fluorom. Primjerice, natrijev fluorid, NaF, kalcijev fluorid, CaF₂, aluminijev fluorid, AlF₃, sumporov heksafluorid, SF₆ itd.

fluorovodična kiselina je 40-postotna vodena otopina fluorovodika, HF. Koncentrirana fluorovodična kiselina puši se na zraku. Otapa staklo pa se čuva u plastičnim bocama. Fluorovodik razara sluznicu organa za disanje. Soli fluorovodične kiseline nazivaju se fluoridi.

formula spoja pokazuje vrstu i broj atoma koji tvore molekulu spoja. Primjerice, formula običnoga alkohola, C₂H₅OH, kazuje nam da je njegova molekula građena od dva atoma ugljika, šest atoma vodika i jednoga atoma kisika.

formulska jedinka spoja je omjer broja atoma ili iona različitih kemijskih elemenata u spoju izražen najmanjim mogućim brojevima. U formulskoj jedinki spoja zbroj pozitivnih naboja kationa mora biti jednak zbroju negativnih naboja aniona. Formulska jedinka spoja je električki neutralna. Formulska jedinka može se proizvoljno definirati, primjerice: ½ H₂SO₄, H₂SO₄, 2 H₂SO₄, ⅓ H₃PO₄ itd.

fotoliza je razlaganje tvari djelovanjem svjetlosti. Primjerice, srebrov klorid, bromid i jodid, kao i drugi srebrovi spojevi razlažu se djelovanjem svjetlosti. Zato ih se mora čuvati u smeđim bocama jer crvena svjetlost nema dovoljnu energiju za razlaganje srebrovih spojeva. Klasični fotografski filmovi i papiri za izradu fotografija imaju tanak sloj želatine u kojem se nalaze vrlo sitna zrnca (koloidne čestice) srebrova klorida ili bromida. Kad se film osvijetli u fotografskom aparatu, srebrov se bromid na osvijetljenim dijelovima raspadne na srebro i brom koji se veže na želatinu. „Razvijanjem“ filma, otopinom koju nazivaju razvijač, osvijetljena se zrnca reduciraju u elementarno srebro, a neosvijetljena ostaju nepromijenjena.

fotosinteza  je proces koji se događa u zelenim dijelovima biljaka te u nekim bakterijama i algama koje u svojim stanicama sadržavaju klorofil. Za proces fotosinteze potreban je ugljikov dioksid, voda i energija svjetlosti. Proces se odvija u kloroplastima, malim organelama u citoplazmi biljnih stanica. Fotosintezom se energija svjetlosti pretvara u kemijsku energiju pohranjenu u molekulama glukoze, škroba, celuloze i nekih drugih energijom bogatih spojeva.

frakcijska destilacija je postupak sličan običnoj destilaciji, ali se izvodi u posebnoj aparaturi s kolonom ‒ nastavkom u obliku cijevi ispunjene kratkim ali širokim staklenim cjevčicama. Smjesa sastojaka različita vrelišta zagrijavanjem isparava. Pare tvari višega vrelišta u koloni se kondenziraju u tekućinu i vraćaju natrag u tikvicu. Pare tvari nižega vrelišta penju se do vrha kolone i prelaze u hladilo. Postupnim povišenjem temperature s vrha kolone izlaze sastojci sve višega vrelišta koji se hvataju u zasebne posude. Tako se smjesa tekućina različita vrelišta razdvaja na frakcije (dijelove) nižega i višega vrelišta.

fruktoza ili voćni šećer, C₆H₁₂O₆, je najslađi monosaharid. Ima isti kemijski sastav kao glukoza, ali drukčiju građu molekule. U prirodi dolazi slobodna zajedno s glukozom u voću i medu. Vezana s glukozom tvori disaharid, saharozu. Fruktozu kao zaslađivač rabe dijabetičari jer ne uzrokuje naglo povećanje koncentracije „šećera“ u krvi kao što je to slučaj s glukozom i saharozom. Suvremena bezalkoholna pića kao zaslađivač sadržavaju glukozno-fruktozni sirup, koji se proizvodi kiselo-enzimskom hidrolizom kukuruznog škroba. Smatra se da su gazirani napitci zaslađeni glukozno-fruktoznim sirupom glavni uzročnik debljanja mladih.

ftalati su esteri ftalne kiseline i acikličkih alkohola, primjerice dimetil-ftalat, DMP,
CH₃OOC-C₆H₄-COOCH₃, dietil-ftalat, DEP, C₂H₅OOC-C₆H₄-COOC₂H₅, i dr. To su isparljive tekućine koje se dodaju nekim polimerima kao omekšivači.  Primjerice, poli(vinil-klorid), PVC, je krhka čvrsta masa kojoj je potrebno dodati omekšivače da bi se dobila odgovarajuća mehanička svojstva. Dodatkom omekšivača PVC postaje savitljiv i elastičan. Omekšivači se najviše dodaju polimerima koji se upotrebljavaju u prehrambenoj industriji. To su folije za zamatanje hrane i ostaloga. Pri tome se masna i topla hrana može zagaditi omekšivačima. Novija istraživanja sve češće potvrđuju štetan utjecaj ftalata, kako na čovjeka, tako i na čitav okoliš.

ftalna kiselina ili benzendikarboksilna kiselina, HOOC-C₆H₄-COOH, ima tri izomera jer karboksilne skupine mogu biti vezane na različitim ugljikovim atomima benzenskoga prstena. Ako su karboksilne skupine vezane na susjedne atome benzenskoga prstena, tada je to ortho-ftalna kiselina. Ako su karboksilne skupine vezane na prvi i treći ugljikov atom benzenskog prstena, tada je to meta-ftalna kiselina. Ako su karboksilne skupine vezane na nasuprotne ugljikove atome, odnosno na prvi i četvrti atom benzenskog prstena, tada je to para-ftalna ili tereftalna kiselina. Ester tereftalne kiseline i etan-diola (etilenglikola) jest monomer čijom se polimerizacijom dobiva poli(etilen-tereftalat), PET, koji se rabi za sintetička vlakna u tekstilnoj industriji i izradu plastičnih boca za bezalkoholne napitke i mnoge druge proizvode (PET ambalaža).

fungicidi su sredstva protiv gljivica na usjevima, voću i povrću. Većina fungicida sadržava spojeve sumpora. Neki su fungicidi štetni za životinjski svijet pa ih treba pažljivo upotrebljavati pridržavajući se priloženih uputa. Fungicidi mogu biti i štetni jer sprječavaju razvoj korisnih gljivica u tlu. Ponekad se povrće i voće nakon branja tretiraju fungicidima kako bi na policama trgovačkih lanaca dugo ostali „svježi“.

funkcijska skupina je atom ili atomska skupina koja se pojavljuje u molekulama kemijskih spojeva i koja im daje određena kemijska svojstva. Primjerice, svi alkoholi sadržavaju skupinu –OH, kiseline sadržavaju skupinu –COOH, amini sadržavaju skupinu –NH₂ itd.

G

gašeno vapno po kemijskom je sastavu kalcijev hidroksid, Ca(OH)₂. Dobije se "gašenjem" kalcijeva oksida vodom: CaO(s) + H₂O(l) → Ca(OH)₂(s). Pritom se oslobađa toplina. U smjesi s pijeskom i vodom rabi se u građevinarstvu za zidanje i žbukanje. Kalcijev hidroksid u žbuci reagira s ugljikovim dioksidom iz zraka prema jednadžbi: Ca(OH)₂(aq) + CO₂(g) → CaCO₃(s) + H₂O(g). Nastali kruti kalcijev karbonat povezuje zrnca pijeska pa se žbuka stvrdne, a voda ispari.

glicerin ili glicerol, točnije propan-1,2,3-trol, je najjednostavniji trovalentni alkohol. Pri sobnoj temperaturi to je gusta tekućina slatkasta okusa. Estere glicerola i viših masnih kiselina poznajemo kao masti i ulja. Glicerin ulazi u sastav spojeva koji tvore stanične membrane. Upotrebljava se u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji za pripremu krema, za proizvodnju eksploziva (nitroglicerin) i mnoge druge svrhe. 

glikogen je rezervni polisaharid životinja. Nalazi se u mišićima i jetri i ima istu namjenu kao škrob u biljkama. Njegova je struktura slična strukturi amilopektina, ali je više razgranat. Glikogen je skladište energije koje se nalazi u jetri i mišićima. U mišićnim stanicama glikogen ima ulogu izravnoga izvora glukoze. Nastala glukoza ne može se otpustiti u krvotok, nego se koristi samo unutar stanice tijekom pojačane mišićne aktivnosti. Glikogen u jetri održava razinu glukoze za potrebe cijeloga organizma. Tijekom rada molekule glukoze brzo se oslobađaju iz glikogena i razgrađuju se za brzo dobivanje energije. Glikogen kao izvor energije ima prednost pred mastima jer se masti sporo razgrađuju. Masti su neiscrpan izvor energije, ali samo pri niskom intenzitetu rada.

globalno zatopljenje je naziv za povišenje prosječne temperature Zemlje. Jedni znanstvenici smatraju da je uzrok globalnoga zatopljenja povećana koncentracija ugljikovoga dioksida i metana u atmosferi. Prema njihovu stajalištu, povećana koncentracija tih plinova dovodi do efekta staklenika. Drugi znanstvenici na temelju mnogih geoloških, paleontoloških i povijesnih dokaza tvrde da zatopljenja i zahlađenja na Zemlji ciklički izmjenjuju i da smo mi na vrhuncu toploga razdoblja te da slijedi zahlađenje.

glukoza, C₆H₁₂O₆, je monosaharid i jedan od najvažnijih ugljikohidrata. Poznata je i pod imenom dekstroza jer zakreće ravninu polarizirane svjetlosti udesno, odnosno u smjeru kretanja kazaljke na satu. Nazivaju je i grožđani šećer jer je u prirodi najviše ima u grožđu. Glukoza je najvažnije metaboličko gorivo. Sintetiziraju je biljke procesom fotosinteze i pohranjuju u polimernom obliku kao škrob. Koristi se kao izvor energije kod životinja i biljaka. Glavni je izvor energije u procesu aerobnoga disanja.

glukozno-fruktozni sirup je mješavina ugljikohidrata dobivena kiselo-enzimskom hidrolizom kukuruznoga škroba i djelomičnim pretvaranjem glukoze u fruktozu da bi se dobila željena slatkoća. Naveliko se koristi kao zamjena za šećer u mnogim gaziranim pićima, sokovima,  jogurtima, žitaricama, pecivima i gotovim juhama jer je jeftiniji od običnoga šećera. Osim toga, upotrebom glukozno-fruktoznoga sirupa izbjegava se jedna tehnološka operacija, odnosno otapanje šećera u vodi. Gazirani se napitci proizvode tako da se gotovu uvoznu smjesu glukozno-fruktoznoga sirupa s aromama i drugim dodacima razrijedi domaćom vodom, zasiti ugljikovim dioksidom i puni u boce. Fruktoza je 73 posto slađa od šećera, ali je mozak ne prepoznaje kao hranu. Gazirani napitci zaslađeni glukozno-fruktoznim sirupom imaju svojstva „droge“ koja izaziva ovisnost slično nikotinu i drugim drogama. Smatra se da su gazirani napitci zaslađeni glukozno-fruktoznim sirupom glavni uzročnik debljanja mladih.

građa atoma – Na temelju pokusa koje su proveli H. Geiger i E. Marsden, engleski znanstvenik Ernest Rutherford došao je 1911. godine do zaključaka da je u središtu atoma pozitivno nabijena jezgra koja se sastoji od protona i neutrona. Oko pozitivno nabijene jezgre nalaze se negativno nabijeni elektroni koji čine elektronski omotač. Ne može se odrediti gdje se u nekom trenutku nalazi pojedini elektron. U neutralnom atomu broj protona u jezgri jednak je broju elektrona u elektronskom omotaču. Promjer jezgre atoma je oko
10 000 puta manji od promjera atoma.

grafit (grč. grafo – pišem) je alotropska modifikacija ugljika. Za razliku od dijamanta, grafit je crn, neproziran i mekan. U grafitu je svaki atom ugljika povezan jakim vezama s tri susjedna atoma pod kutom od 120º tako da atomi tvore ravan sloj sastavljen od šesterokuta poput pčelinjih saća. Veze među slojevima su slabe i zbog toga, kada pišemo olovkom, na papiru ostaju listići od kristala grafita. Za razliku od dijamanta, grafit provodi električnu struju pa se rabi za izradu različitih vrsta elektroda.

gustoća tvari jednaka je omjeru mase i volumena uzorka tvari. Gustoća tvari iskazuje se jedinicom kg / m^─3.

H

halkogeni elementi su elementi 16. skupine periodnoga sustava elemenata: kisik, sumpor, selenij, telurij i polonij.

halkolitik ili bakreno doba (grč. khalkos + lithos = bakar + kamen) je prijelazno razdoblje između neolitika i brončanoga doba (4. i 3. tisućljeće pr. Krista). Za halkolitik je karakteristična istodobna uporaba kamenoga i bakrenoga oruđa i oružja. Bakar je mekan metal te se u početku rabio za nakit. No, otkriće da hladnim kovanjem bakar postaje tvrd omogućilo je proizvodnju alata i oružja potrebne tvrdoće. U halkolitiku stočarstvo prevladava nad poljodjelstvom, lovom i ribolovom.

halogeni elementi su elementi 17. skupine periodnoga sustava elemenata: fluor, klor, brom, jod i astacij.

herbicidi su sredstva za uništavanje nepoželjnih korova u usjevima, vinogradima, voćnjacima, povrtnjacima i dr. Pri primjeni herbicida važno se pridržavati preporuka navedenih u uputama koje se prilažu uz herbicide. Više herbicida ili veća koncentracija od preporučene neće bolje suzbiti korov, već će izazvati zagađenje tla, vode i usjeva. 

heterogena smjesa je smjesa čiji se pojedini sastojci mogu vidjeti povećalom ili mikroskopom i razdvojiti fizikalnim metodama, npr. dekantiranjem, filtriranjem, centrifugiranjem i sl. Smjesa ima promjenjiv kemijski sastav. U svakoj heterogenoj smjesi čestica svake tvari zadržava svoja fizikalna i kemijska svojstva.

hidratizirano vapno je kalcijev hidroksid, Ca(OH)₂. Dobiva se gašenjem „živoga vapna“, odnosno kalcijeva oksida, ekvivalentnom količinom vode prema jednadžbi:
CaO(s) + H₂O(l) → Ca(OH)₂(s). Pritom se veliki komadi kalcijeva oksida razmrve u fini prah uz oslobađanje topline.

hidrofilnost u kemiji (grčki: hydor voda, philos prijatelj) je sposobnost molekula da se povezuju s molekulama vode stvaranjem vodikovih veza. Hidrofilne su molekule polarne građe, primjerice HCl, NH₃, SO₂ i dr.

hidrofobnost je strah od vode ((grčki: hydor – voda, fobeo – bojim se). Hidrofobne su molekule nepolarne građe, kao što su molekule ugljikovodika, molekule masti. ulja i dr.

hidroksidi su kemijski spojevi koji sadržavaju hidroksidne ione OH⁻. Hidroksidni ioni otopinama daju lužnata (bazična) svojstva.

hidroksilna skupina je funkcijska skupina –OH neposredno vezana na ugljikov atom u većem organskom spoju. Najpoznatiji organski spojevi koji sadržavaju hidroksilnu skupinu su alkoholi i ugljikohidrati. Hidroksilne skupine su od velike važnosti u biokemiji zbog toga što čine vodikove veze. Spojevi koji sadržavaju jednu ili više hidroksilnih skupina u pravilu su hidrofilni i topljivi u vodi.

hidroliza je kemijska reakcija u kojoj voda reagira s drugom tvari pri čemu nastaju dvije ili više novih tvari. Hidroliza je proces suprotan neutralizaciji i esterifikaciji. Primjerice, hidrolizom estera nastaje kiselina i alkohol: CH₃COOC₂H₅ + H₂O D CH₃COOH + C₂H₅OH.

hidrosfera je vodeni omotač koji obuhvaća svu vodu na Zemlji, bez obzira na to gdje se i u kakvom agregacijskome stanju nalazi. To uključuje vodenu paru u atmosferi, sve površinske vode (ledenjaci, jezera, rijeke i more) i podzemne vode sadržane u tlu i stijenama.

higroskopnost (grč: hygros – mokar, skopeo – gledam) je svojstvo nekih tvari da upijaju vlagu iz zraka. Takve su tvari koncentrirana sumporna kiselina, bezvodni kalcijev klorid i dr.

homogena smjesa je smjesa u kojoj su međusobno izmiješane molekule različitih sastojaka tako da svaki dio smjese ima isti kemijski sastav i ista fizikalna svojstva. Primjerice, homogene su smjese zrak, bistri voćni sokovi, ledeni čaj ili otopina kuhinjske soli u vodi i dr. U homogenim smjesama nije moguće golim okom ili mikroskopom vidjeti pojedine sastojke.

homologni niz je niz spojeva zajedničke opće formule u kojem se svaki član od idućega člana razlikuje za istu skupinu, primjerice -CH₂-. Članovi homolognoga niza zovu se homolozi. Na primjer, opća formula homolognoga niza alkana je C_nH_2n+2, a članovi niza, CH₄, C₂H₆, C₃H₈, C₄H₁₀ itd., razlikuju se za skupinu -CH₂-. Opća formula homolognoga niza alkena je C_nH_2n, a  homolognoga niza alkina je C_nH_2n-2.

homopolimer je polimer izgrađen od velikoga broja međusobno povezanih  jednakih strukturnih jedinki, tzv. monomera. Škrob i celuloza su prirodni homopolimeri nastali međusobnim povezivanjem velikoga broja molekula glukoze. Poli(vinil-klorid) je sintetički homopolimer nastao međusobnim povezivanjem velikoga broja molekula kloretena (vinil-klorida). Homopolimere, kao što su polieten, PE, polipropen, PP, polistiren, PS, svakodnevno nalazimo u obliku ambalaže za mnogobrojne prehrambene, ali i druge proizvode.

hrđa je ružna crvenosmeđa naslaga koja na vlažnu zraku ili u doticaju s vodom nastaje na površini željeza. Hrđa nema stalni kemijski sastav. Površinski dijelovi hrđe sastoje se uglavnom od hidratiziranoga željezova(III) oksida, Fe₂O₃∙xH₂O, dok dublji slojevi sadržavaju više hidratiziranog željezova(II) oksida, FeO∙xH₂O.

I

imena kemijskim elementima davali su oni znanstvenici koji su element otkrili. Primjerice, polonij je otkrila Maria Curie i ime mu dala prema svojoj domovini, Poljskoj. Mnogi su elementi dobili imena prema mjestima ili državama u kojima su otkriveni, npr. francij prema Francuska, germanij prema Njemačka, rutenij prema Rusija itd. Neki elementi dobili su imena prema astronomskim objektima, npr. helij prema grčkom imenu za Sunce, selenij prema grčkom imenu za Mjesec, telurij prema latinskom imenu za Zemlju, uranij prema Uranu itd. Neki su elementi dobili imena prema astronomskim objektima sunčeva sustava, npr. srebro – Mjesec, zlato - Sunce, bakar – Venera, željezo – Mars, živa – Merkur itd.

Kako su elementi dobili imena?

Bogoslav Šulek i kemijsko nazivlje

implozija je proces u kojem su objekti urušavaju u sebe. Pri imploziji dolazi do koncentriranja tvari i energije, suprotno od eksplozije kada se tvari i energija rasprše. Implozija se događa kad se razbije fluorescentna cijev ili katodna cijev (ekran) klasičnoga televizora. Ovo posljednje može biti vrlo opasno. Komadi stakla ubrzani prema središtu cijevi nastavljaju kretanje na sve strane pa su posljedice jednake onima pri eksploziji. Zato se pri radu s vakuumom u kemijskom laboratoriju mora rabiti pribor debelih stijenki. Evakuirati se smiju samo okrugle tikvice s okruglim dnom.

indeks loma svjetlosti je omjer brzine svjetlosti u zrakopraznom prostoru (vakuumu) i nekom drugom optički prozirnom sredstvu. U vakuumu je brzina svjetlosti najveća, 300 000 km/s, dok je u svakom drugom sredstvu manja. Zato je indeks loma svjetlosti uvijek veći od 1. No, u svakom sredstvu, osim u vakuumu, indeks loma ovisi o valnoj duljini upadne svjetlosti. Npr. za staklo indeks loma, bez obzira na vrstu stakla, opada sa povećanjem valne duljine svjetlosti. Obasjamo li staklenu prizmu snopom bijele svjetlosti, na izlazu ćemo dobiti spektar, s tim da će se crvena svjetlost lomiti pod najmanjim kutom, a ljubičasta pod najvećim.

indikatori kiselina i lužina su tvari koje mijenjaju boju ovisno o kiselosti ili lužnatosti otopina. Najpoznatiji indikator je lakmus koji je u kiselim otopinama crvene, a u lužnatim plave boje. Metiloranž u kiselim otopinama pokazuje crvenu, a u lužnatima žutu boju. Fenolftalein je u kiselim otopinama bezbojan, a u lužnatim crvenoljubičast.

inhibitori su tvari koje usporavaju kemijske reakcije.

insekticidi su sredstva za uništavanje insekata. 

invertni šećer je naziv za smjesu glukoze i fruktoze. Dobiven je zagrijavanjem saharoze s kiselinama. Med je prirodni invertni šećer. Otopina saharoze zakreće ravninu polarizirane svjetlosti udesno, odnosno u smjeru kretanja kazaljke na satu. Otopina invertnoga šećera zakreće ravninu polarizirane svjetlosti ulijevo, odnosno u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu. Zato je nazvan invertnim šećerom, što dolazi od latinskoga invertere – okrenuti. Opaska: Svjetlost LCD ekrana na vašem mobitelu, računalu ili televizoru je polarizirana. To znači da elektromagnetski valovi titraju samo u jednoj ravnini u smjeru širenja svjetlosti. Sunčeva svjetlost i svjetlost žarulje nije polarizirana, tj. elektromagnetski valovi titraju u svim mogućim ravninama u smjeru širenja svjetlosti. Postavite upaljen mobitel na stol. Kroz "polaroidne" naočale za sunce, kakve rabe vozači automobila, pogledajte LCD ekran vašeg mobitela. Zakretanjem mobitela nađite položaj u kojem se svjetlost ekrana više ne vidi. U tom položaju iznad ekrana postavite visoku čašu s otopinom šećera. Ekran će opet postati vidljiv jer otopina šećera zakreće ravninu polarizirane svjetlosti. U kojem smjeru trebate zakrenuti mobitel da se ekran ponovo zatamni? U kojem se smjeru zakrenula ravnina polarizirane svjetlosti? Kako se mijenja veličina kuta zakretanja ravnine polarizirane svjetlosti (mobitela) s visinom otopine šećera u čaši? Kako se mijenja veličina kuta zakretanja ravnine polarizirane svjetlosti (mobitela) s povećanjem koncentracije otopine šećera?

ion je električki nabijena čestica koja nastane kad neutralan atom ili molekula primi ili otpusti jedan, dva ili tri elektrona. Pozitivno nabijeni ioni nazivaju se kationi. Negativno nabijeni ioni nazivaju se anioni.

ionska građa ili struktura  ̶  Pod ionskom građom ili strukturom razumije se građa spojeva izgrađenih od iona. Zbog jake elektrostatske privlačnosti između kationa i aniona spojevi ionske građe pri sobnoj temperaturi su kristalizirane krutine. Različiti ionski spojevi imaju različite kristalne strukture, odnosno različit razmještaj kationa i aniona u prostoru. Primjerice, razmještaj iona Na⁺ i Cl^– u natrijevu kloridu može se opisati kockom u kojoj jedna vrsta iona zauzima vrhove i središta ploha kocke, a druga vrsta iona zauzima raspolovnice bridova i središte kocke. Jednaku strukturu ima i kalijev klorid, ali kako su ioni K⁺ veći od iona Na⁺, duljine brida kocke se razlikuju. Struktura kalcijeva fluorida, CaF₂, također se može opisati kockom, ali s potpuno drukčijim razmještajem iona Ca²⁺ i F ^–. Razmještaj iona Al³⁺ i O^2– u  aluminijevu oksidu (struktura aluminijeva oksida), Al₂O₃, može se opisati heksagonskom prizmom. Talište natrijeva klorida je pri 801 ºC, kalcijeva fluorida pri 1423 ºC, a aluminijeva oksida pri 20015 ºC. Odavde proizlazi da tališta spojeva ionske građe rastu s povećanjem naboja iona jer se ioni većeg naboja privlače jačom elektrostatskom silom.

ionska veza nastaje spajanjem atoma izrazitih metala, primjerice 1. i 2. skupine periodnoga sustava elemenata, s atomima izrazitih nemetala, kao što su elementi 16. i 17. skupine. Pri stvaranju ionske veze atomi metala otpuštaju elektrone i postaju pozitivno nabijeni ioni – kationi. Te elektrone primaju atomi nemetala i postaju negativno nabijeni ioni  –  anioni. Broj elektrona koje otpuštaju atomi metala jednak je broju elektrona koje primaju atomi nemetala. Atomi elemenata 1. skupine pritom otpuštaju jedan elektron, a atomi 2. skupine dva elektrona te tako ostvaraju elektronsku konfiguraciju njima prethodnoga plemenitog plina. Istodobno, atomi 17. skupine primaju jedan, a atomi 16. skupine dva elektrona te tako ostvaruju elektronsku konfiguraciju njima sljedećega plemenitog plina. Proces otpuštanja elektrona naziva se oksidacija, a proces primanja elektrona redukcija. Oksidacija i redukcija su nerazdvojne i događaju se istodobno. Dok se jedan atom ili molekula oksidira, drugi se atom ili molekula reducira. Valencija elemenata u ionskome spoju jednaka je broju elektrona koje je taj atom primio ili otpustio. Svi spojevi s ionskom vezom kristalne su građe.

ionski spoj je svaki kemijski spoj sastavljen od kationa i aniona. U formulskoj jedinki spoja zbroj naboja kationa mora biti jednaka zbroju naboja aniona. Ionski spoj je električki neutralan.

isparavanje je prijelaz tekućine u plinovito stanje zbog odvajanja molekula s njezine površine. Ubrzava se povišenjem temperature. Npr. hladna voda nakon nekoga vremena ispari iz otvorene posude. No, ako se ista posuda postavi na topli radijator, isparavanje se ubrza. U zatvorenoj posudi tekućina i njezine pare su u ravnoteži. U otvorenoj posudi molekule tekućine odlaze u atmosferu pa se ravnoteža ne može uspostaviti. Zato se s površine tekućine odvajaju nove molekule. Kako je za prijelaz iz tekućine u paru potrebna toplina, tekućina se hladi. Vrući čaj se brže ohladi ako se u njega puše jer se tako potiče isparavanje molekula vode s njegove površine.

Ivan Vučetić rodio se 20. srpnja 1858. na Hvaru. Po završetku pučke škole nastavio je, iako nevoljko, očevu tradiciju i izučio bačvarski zanat. Isticao se kao vrijedan i znatiželjan mladić nemirna duha. Neko vrijeme pohađao je školu koju je vodio franjevac Marojević. To mu je omogućilo da upozna tadašnje znanstvenike svjetskoga glasa koji su pohodili Hvar te stekne osnove humanističkoga i prirodno-znanstvenoga obrazovanja. Zbog ekonomskih razloga 1884. godine emigrirao je u Argentinu, gdje se nakon četiri godine zaposlio u Središnjem uredu policije u La Plati i uskoro postao šef Odjela za statistiku. Šef policije povjerio mu je zadatak identifikacije počinitelja kaznenih djela metodom antropometrije, tj. na temelju mjerenja dijelova tijela. Bila je to metoda koju je razvio tadašnji neosporni autoritet u svjetskim kriminalističkim krugovima, francuz Alphonse Bertillion. Vučetić je ubrzo zapazio sve nedostatke ove metode i razvio vlastitu metodu identifikacije na temelju otisaka prstiju. Primijetio je da od velikoga broja otisaka prstiju koje je skupio nije mogao naći dva istovjetna. Prvi veliki slučaj koji je riješio pomoću svoje metode bio je onaj Franciske Rojas koja je 1892. ubila svoje dvoje djece i lažno optužila ljubavnika. Na temelju krvavoga otiska prsta nađenoga na okviru vrata, Vučetić je dokazao da optuženi nije kriv. No, ta je suluda majka imala još jednoga ljubavnika koji joj je kazao da bi se oženio njome kad ne bi imala djece. Odali su je krvavi otisci prstiju.

izolator je tvar koja ne provodi električnu struju, primjerice porculan, staklo, plastične mase i dr.

izomeri su spojevi jednake kemijske formule, ali različite strukture (građe). Zbog različitoga rasporeda atoma u molekuli ili različitoga prostornoga razmještaja pojedinih skupina, izomeri imaju različita fizikalna, kemijska i biološka svojstva. To je neobično važno kod lijekova jer jedan izomer istoga spoja može biti ljekovit, a drugi štetan ili otrovan.

izomorfija u kemiji i mineralogiji jest pojava da dva ili više kemijskih spojeva ili minerala, različitoga, ali analognoga kemijskog sastava, imaju jednake kristalne strukture i slična svojstva. Takvi kemijski spojevi često tvore kristale mješance. Primjerice, aluminijeva stipsa, KAl(SO₄)₂ · 12H₂O, i kromova stipsa, KCr(SO₄)₂ · 12H₂O, imaju jednaku kristalnu strukturu i kristaliziraju u obliku oktaedra. Kristali aluminijeve stipse su bezbojni, a kromove ljubičasti. Iz vodene otopine koja sadržava obje stipse kristaliziraju kristali u kojima je udio aluminijevih i kromovih iona jednak kao u otopini. Tako se mogu dobiti kristali mješanci različitoga intenziteta ljubičaste boje. U kristalima mješancima kromove i aluminijeve stipse dio iona Al³⁺ zamijenjen je ionima Cr³⁺. Kromova i aluminijeva stipsa su izomorfne.

izotopi (grč. isos – isti, topos – mjesto) su atomi istoga kemijskog elementa s različitim brojem neutrona u jezgri. Primjerice, ¹²C, ¹³C i ¹⁴C su različiti izotopi atoma ugljika.

J

jake kiseline su one kiseline koje u vodenoj otopini potpuno disociraju. To znači da je u vodenoj otopini jake kiseline koncentracija iona H⁺ jednaka koncentraciji same kiseline. Jake su kiseline klorovodična kiselina, HCl, sumporna kiselina, H₂SO₄, dušična kiselina, HNO₃ i neke druge kiseline. Fluorovodična kiselina, HF, je slaba kiselina. Otopine jakih kiselina dobro provode električnu struju.  

jednadžba kemijske reakcije je kvalitativan i kvantitativan sažet prikaz kemijske reakcije. Na lijevoj strani jednadžbe pišemo formule tvari koje stupaju u kemijsku reakciju (reaktante), a na desnoj formule tvari koje nastaju kemijskom reakcijom (produkte). Broj pojedinih atoma na obje strane jednadžbe mora biti jednak. Atomi ne mogu nestati niti nastati ni iz čega. Zbroj električnih naboja na obje strane jednadžbe mora biti jednak nuli.
Pb(NO₃)₂ + Na₂SO₄ → PbSO₄ + 2 NaNO₃
Pb²⁺ + 2 NO₃^– + 2 Na⁺ + SO₄^2– → PbSO₄ + 2 Na⁺ + 2 NO₃^–

jodidi je zajednički naziv za spojeve s jodom. Primjerice, natrijev jodid, NaI, kalcijev jodid, CaI₂, aluminijev jodid, AlI₃ itd.

K

kalcit, CaCO₃, jedan je od najčešćih i najraširenijih minerala u prirodi. Najviše ga ima u sedimentnim slojevima Zemljine kore. Sastojak je vapnenaca i njegovoga metamorfnog oblika mramora, kao i drugih sedimenata. Kristale kalcita nalazimo u špiljama gdje izgrađuje stalaktite, stalagmite i stalagnate. Čist kalcit je bezbojan, a onaj onečišćen spojevima željeza ima boju hrđe. Nastaje kristalizacijom iz vodenih otopina u kristalima heksagonskoga sustava. Lako se kala smjerom ploha romboedra. (Romboedar je tijelo koje možemo zamisliti da je nastalo tako da se jedna prostorna dijagonala kocke produži ili skrati.) Jako čist i proziran kristal kalcita lomi svjetlost u dvije zrake polarizirane svjetlosti pa se upotrebljava za izradu posebnih optičkih uređaja. Kad se kroz kristal kalcita promatra neki znak na papiru, vide se dva znaka jedan pored drugoga. Zbog dvostrukoga loma svjetlosti nazivaju ga i dvolomac.

kalorimetar je pribor za mjerenje topline koja se oslobodi ili veže tijekom kemijske ili fizikalne promjene. Priručni školski kalorimetar sastoji se od termometra i dvije plastične čaše različite veličine umetnute jedna u drugu. Unutarnja čaša stoji na čepovima od pluta koji sprječavaju neposredni prijenos topline između unutarnje i vanjske čaše. Između unutarnje i vanjske čaše nalazi se zrak. Vanjska čaša služi samo zato da se spriječi prijenos topline iz okoline u unutarnju čašu i obratno. Reakcija se izvodi u unutarnjoj čaši. Toplina, Q, koja se oslobodi ili utroši tijekom reakcije jednaka je umnošku mase vode, m(voda), specifičnoga toplinskog kapaciteta vode, c_p(voda) = 4,184 J g K^─1, i promjene temperature kalorimetra,

∆t = t_konačno – t_početno, 

odnosno:

Q = m(voda) × c_p(voda) × ∆t.

Masa vode, m(voda), jednaka je masi čaše s reakcijskom smjesom umanjenoj za masu prazne čaše. U naravi se specifični toplinski kapaciteti otopina malo razlikuju od specifičnoga toplinskog kapaciteta vode, ali ta razlika bitno ne utječe na rezultat školskoga pokusa. Pravi kalorimetri mnogo su složeniji uređaji, ali se temelje na istom načelu rada.

kalotni modeli koriste se za trodimenzijski prikaz građe molekula. Atomi su predstavljeni kuglicama različitih boja: kisik – crveno, dušik – plavo, vodik – bijelo, ugljik – crno, klor – zeleno itd. Radijusi kuglica proporcionalni su odnosu radijusa atoma koje predstavljaju. Za razliku od prikaza građe molekula modelima s kuglicama i štapićima, u kalotnim modelima atomi „prodiru“ jedan u drugoga pod odgovarajućim valentnim kutom.  Kalotni modeli dostupni su u obliku kalota načinjenih od tvrdih plastičnih materijala. Pomoću različitih lako dostupnih računalnih programa trodimenzijsku građu najsloženijih molekula lako je prikazati na ekranu računala.

kaljenje je naglo hlađenje užarenoga čelika s određene temperature pri čemu se poveća tvrdoća materijala. Kaliti se mogu samo čelici koji sadržavaju od 0,6 do najviše 2 % ugljika. Temperatura do koje čelik mora biti ugrijan za kaljenje ovisi o sastavu čelika. Ugljični i nelegirani čelici kale se uranjanjem u hladnu vodu. Kod prebrzoga hlađenja javljaju se temperaturne razlike površine i unutrašnjosti predmeta što izaziva napetosti i opasnosti od pucanja. Zaostale napetosti u materijalu mogu se smanjiti zagrijavanjem na 180 ºC neposredno nakon kaljenja.

kameni ugljen nastao je prije 250 do 300 milijuna godina. Postoji mnogo vrsta kamenoga ugljena različitoga kemijskog sastava i fizičkih svojstava. U golemim je naslagama raširen po čitavoj Zemlji. U našoj zemlji kamenoga ugljena ima u Raši, a starost mu se procjenjuje na oko 55 milijuna godina. Nažalost, taj ugljen slabe je kvalitete jer sadržava velike količine pepela i sumpora pa je neprikladan za spaljivanje u termoelektranama. Zato su rudnici u Raši i Labinu zatvoreni.

karat (grč. keration – zrno rogača) je mjerna jedinica za masu. Suvremena metrička definicija karata prihvaćena je 1907. godine i prema njoj je jedan karat jednak 200 miligrama (0,2 g). Jedinicom karat iskazuje se masa dijamanata. Najveći ikad pronađeni dijamant (1908. godine) imao je 3106,75 karata (621,35 g). Kalanjem i brušenjem od njega je izrađen briljant od 530,2 karata (106,04 g) poznat pod imenom Velika zvijezda Afrike i 96 manjih briljanata. No, 1985. godine otkriven je dijamant iz kojega je kalanjem i brušenjem dobiven briljant od 545,67 karata (109,13 g),  Karat se također rabi i kao oznaka čistoće zlata. Čisto, 100-postotno zlato ima 24 karata. Zlatni nakit nikad se ne izrađuje od čistoga zlata jer je ono mekano, već iz slitine (legure) zlata sa srebrom, bakrom, platinom i još nekim metalima. Slitina koja sadržava 50 % zlata i 50 % drugih metala, srebra i bakra, ima 12 karata. Nakit izrađen iz slitine koja sadržava 75 % zlata i 25 % drugih metala ima 18 karata.

karboksilna skupina, –COOH, je funkcijska skupina koju sadržavaju sve karboksilne kiseline. Kiseline koje sadržavaju jednu karboksilnu skupinu nazivaju se monokarboksilne kiseline. Primjerice, to su mravlja, HCOOH, octena, CH₃COOH, stearinska, CH₃(CH₂)₁₆COOH, i druge kiseline. Kiseline s dvije karboksilne skupine nazivaju se dikarboksilnim kiselinama. To su na primjer oksalna kiselina, HOOC-COOH, i vinska kiselina, HOOC-CH(OH)-CH(OH)-COOH. Limunska kiselina, HCOO-CH₂-C(OH)(COOH)-CH₂-COOH, je trikarboksilna kiselina jer sadržava tri karboksilne skupine u molekuli.

karbonati su soli ugljične kiseline, H₂CO₃. Ugljična kiselina čini dva tipa soli – karbonate, kao što je natrijev karbonat, Na₂CO₃, i hidrogenkarbonate, primjerice natrijev hidrogenkarbonat, NaHCO₃.

katalaza je vrlo rasprostranjen enzim koji se nalazi u svim živim stanicama, osim u nekim anaerobnim bakterijama. Najviše ga ima u jetri i crvenim krvnim zrncima. Razlaže toksični vodikov peroksid na kisik i vodu. Molekula katalaze sastoji se od četiri polipeptidna lanca od kojih svaki sadržava preko 500 aminokiselina. 

katalitičko hidrogeniranje je uvođenje vodika u nezasićene ugljikovodike uz prisutnost katalizatora pri čemu nastaju zasićeni ugljikovodici. Tipičan primjer katalitičkoga hidrogeniranja je dobivanje margarina iz biljnih ulja uz katalizator na bazi nikla.

katalitičko krekiranje je proces u preradi nafte kod kojeg se molekule ugljikovodika veće relativne molekulske mase i višega vrelišta, pri povišenoj temperaturi i uz prisutnost katalizatora, cijepaju na ugljikovodike manje relativne molekulske mase i nižega vrelišta.

katalizator je tvar koja ubrzava kemijske reakcije, a sama se pri tome ne mijenja. Primjerice, manganov dioksid, MnO₂, ubrzava raspad otopina vodikova peroksida, H₂O₂. Rastaljeni se kalijev klorat, KClO₃, vrlo polagano raspada na kalijev klorid, KCl, i kisik, ali uz dodatak manganova dioksida raspad se odvija mnogo brže i pri nižoj temperaturi. U industriji se kao katalizatori najčešće rabe platina i paladij ili njihove slitine.

kation je svaki ion s pozitivnim električnim nabojem. Nastaje kada atom ili molekula izgubi jedan, dva ili tri elektrona.

katoda je elektroda na kojoj se događa redukcija. U reakcijama elektrolize katoda je priključena na − pol, a anoda na + pol izvora struje.

katran je crna, gusta, smrdljiva i otrovna tekućina koja nastaje pri suhoj destilaciji drveta i kamenoga ugljena. Nekada je to bio važan izvor aromatskih ugljikovodika. Katran se stvara i prilikom pušenja duhana. Može ga se uočiti kao smeđe obojenje na filteru cigareta.

kaučuk je prirodno ili umjetno proizveden elastični polimer iz kojega se proizvodi guma. Prirodni pročišćeni kaučuk je polimer izoprena, CH₂=C(CH₃)CH=CH₂, ili 2-metil-1,3-butadiena, s relativnom molekulskom masom od 100 000 do 1 000 000. Tipičan prirodni kaučuk sadržava nekoliko postotaka drugih tvari, kao što su proteini, masne kiseline, smole i anorganske tvari.

kazein je naziv za više srodnih proteina mlijeka. Ti proteini čine 80 % svih proteina u kravljem mlijeku i između 20 i 40 % proteina u majčinom mlijeku. Kazein sadržava sve aminokiseline koje ulaze u sastav proteina. Kazein se u mlijeku nalazi u obliku kalcijeve soli. U njegov sastav ulaze i drugi sastojci kao što su Ca i Mg u obliku fosfata i citrata te K i Na u ionskom obliku. Svi ovi sastojci tvore kazeinske micele koje pod elektronskim mikroskopom izgledaju kao približno kuglaste čestice promjera od 30 do 300 nm. Kazein se u laboratoriju dobiva taloženjem octenom kiselinom iz toploga obranog mlijeka. Pritom nastaje kalcijev acetat i netopljivi fosfoprotein. (Fosfoproteini su proteini koji u svojoj strukturi sadržavaju fosfatne skupine, PO₄^3–.) Nakon izdvajanja kazeina ostaje žućkasta otopina koja se naziva surutka. Kazein se rabi pri proizvodnji papira, ljepila, boja i lakova, kao ljepilo za drvo, za izradu plastičnih masa, kao sredstvo za bistrenje crnih vina i dr. Bodybuilderi rabe kazein kao dodatak prehrani da bi potaknuli rast mišićne mase.

Kekulé, Friedrih August (1829. – 1896.) rodio se u Darmstadtu. Nakon gimnazijske mature 1847. god., vođen darom za matematiku i crtanje, upisao je studij arhitekture na Sveučilištu u Giessenu. Pohađao je Liebigova predavanja i zanemario arhitekturu. Nakon očeve smrti, majka, koja ga je htjela odvratiti od kemije jer poziv kemičara nije smatrala ni uglednim ni unosnim, poslala ga je na Višu obrtnu školu u Darmstadt. Ipak, popustila je pa je mladi August 1849. god. postao jednim od najboljih Liebigovih učenika. Liebigovom preporukom nastavio je 1851. god.  jednogodišnji studij u Parizu kod Dumasa, Cahoursa, Wurtza i Gerhardta, a zatim u Londonu kao asistent profesora J. Stenhousea u kemijskom laboratoriju Bolnice sv. Bartolomeja, gdje se družio s Williamsonom i Odlingom. Velikani tadašnje kemije nadarenoga Kekuléa učinili su velikim kemičarom. Nakon Londona bavio se kemijom u privatnom laboratoriju u Heidelbergu, a 1858. godine postao je profesor na Sveučilištu u Gentu u Flandriji gdje je postavio svoju teoriju o molekulskoj strukturi benzena. Bio je profesor na Sveučilištu u Bonnu od 1867. godine pa sve do svoje smrti 1896. godine. Godine 1890. Kekulé je ispričao da mu se zamisao o prstenastoj molekuli benzena rodila jedne večeri kad je zadrijemao u svojoj radnoj sobi u Gentu zimi 1861./1862. godine. "Sjedio sam za stolom pišući Udžbenik, ali mi nije išlo; u duhu sam bio uz nešto drugo. Okrenuo sam naslonjač prema kaminu i utonuo u lagan san. Opet su mi se atomi poigravali pred očima. Manje skupine skromno su se držale pozadine. Moje duhovno oko, već izoštreno sličnim viđenjima, razlikovalo je sada veće skupine svakojakog oblika. Dugački nizovi, manje ili više stisnuti; sve je bilo u pokretu zmijoliko se savijajući i okrećući. I gle, što je to? Jedna od zmija uhvatila se za rep i vrtjela se podrugljivo pred mojim očima. Probudih se kao gromom ošinut; i ovaj puta proveo sam ostatak noći radeći na posljedicama hipoteze." Priču je Kekulé završio poukom: "Učimo se sanjati, moja gospodo, jer tako ćemo vjerojatno naći istinu, ali čuvajmo se od objave naših snova prije nego ih provjerimo budnim razumom." (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

kemija je prirodna znanost koja proučava svojstva i promjene tvari te postupke dobivanja novih tvari željenih svojstava. Kemija je centralna znanost koja međusobno povezuje sve prirodne znanosti.

kemijska analiza je niz postupaka, odnosno kemijskih reakcija i fizikalnih mjerenja, kojima se utvrđuje kvalitativni i kvantitativni sastav nekoga uzorka ili kemijskoga spoja. U školskim udžbenicima pod kemijskom analizom podrazumijeva se rastavljanje nekoga kemijskog spoja na elementarne tvari (obratno od sinteze).

kemijska energija je trajan oblik energije pohranjene u kemijskim vezama u energijom bogatim spojevima kao što su glukoza, škrob, celuloza, ugljen i dr. Te tvari nastale su procesom fotosinteze iz ugljikova dioksida i vode pomoću energije Sunčeve svjetlosti.  Gorenjem tih spojeva dolazi do preslagivanja kemijskih veza među atomima pri čemu se oslobađa toplina i svjetlost te nastaju energijom siromašniji spojevi, ugljikov dioksid i voda.

kemijska jednadžba je sažet prikaz kemijske promjene pomoću simbola kemijskih elemenata i formula kemijskih spojeva.

kemijska promjena je bitna promjena jedne ili više polaznih tvari, reaktanata, kad nastaju nove tvari, produkti, drukčijih fizikalnih i kemijskih svojstava.

kemijska ravnoteža. Većina kemijskih reakcija je povratna. To znači da međusobnom reakcijom reaktanata nastaju produkti. No, produkti također međusobno reagiraju i ponovo daju reaktante. Reakciju pri kojoj iz reaktanata nastaju produkti zovemo naprednom, a reakciju u kojoj produkti ponovo daju reaktante zovemo povratnom. Stanje kemijske ravnoteže uspostavlja se kad brzina napredne reakcije (nastajanja produkata) postane jednaka brzini povratne reakcije (raspadanje produkata na reaktante). Drugim riječima, u stanju kemijske ravnoteže broj molekula koje nastaju naprednom reakcijom jednak je broju molekula koje se raspadaju povratnom reakcijom. U stanju kemijske ravnoteže koncentracije reaktanata i produkata ne mijenjaju se.

kemijska reakcija je nastajanje novih tvari kidanjem kemijskih veza između atoma i molekula reaktanata i njihovim ponovnim spajanjem na nov način pri čemu nastaju produkti. Kemijsku reakciju prikazujemo kemijskom jednadžbom.

kemijska sinteza je niz postupaka, odnosno kemijskih reakcija, kojima se iz poznatih spojeva, reagensa, ciljano dobiva jedan ili više željenih produkata. U školskim udžbenicima obično se pod sintezom podrazumijeva spajanje dvaju elementarnih tvari pri čemu nastaje kemijski spoj.  

kemijska svojstva su primjerice zapaljivost, raspadanje utjecajem topline ili svjetlosti, sposobnost stupanja u kemijske reakcije s drugim tvarima itd.

kemijska veza je veza između dvaju istovrsnih ili raznovrsnih atoma. Razlikujemo tri glavne vrste kemijskih veza: ionske, kovalentne i metalne. Ionskim se vezama međusobno vezuju atomi metala s atomima nemetala, primjerice natrij i klor. Pritom natrij otpusti jedan elektron pa postaje pozitivno nabijeni ion, Na⁺, odnosno kation. Taj elektron primi atom klora pa postane negativno nabijeni ion, Cl^–, odnosno anion. Kovalentnim se vezama međusobno vezuju atomi nemetala, primjerice vodik i kisik, kisik s kisikom, kisik i dušik itd. Metalnim vezama međusobno se vezuju atomi metala.

kemijski element je tvar koja se nikakvim kemijskim postupkom ne može razložiti na jednostavnije tvari, ili tvar koja se sastoji samo od jedne vrste atoma, ili tvar koja se sastoji samo od atoma istoga protonskoga ili rednoga broja Z. U prirodi se pojavljuje samo 98 različitih kemijskih elemenata od kojih 84 postoje od iskona. Ostalih 14 elemenata nastalo je kao posljedica radioaktivnoga raspada nekih od prvotnih elemenata. Svi kemijski elementi sintetizirani u laboratoriju radioaktivni su i protekom vremena raspadnu se na stabilne izotope kemijskih elemenata.

kemijski spoj je čista tvar nastala međusobnim kemijskim spajanjem dvaju ili više atoma različitih kemijskih elemenata. Maseni omjer elemenata u spoju uvijek je stalan, bez obzira na to kako je i gdje spoj nastao.

kinetička energija  je energija koju tijelo ili čestica (molekula, atom, elektron…) posjeduje zbog gibanja. Kinetička energija je podvrsta mehaničke energije koju dijelimo na potencijalnu i kinetičku. Kinetička energija ovisi o masi i brzini tijela. Što je masa i brzina tijela veća, to je i veća njegova kinetička energija. Pri istoj temperaturi molekule različitih plinova imaju jednaku prosječnu kinetičku energiju. Kako se mase molekula različitih plinova razlikuju, razlikovat će se i njihove prosječne brzine pri istoj temperaturi. Primjerice, pri 0 ºC prosječna brzina molekula kisika je 460 m/s a vodika 1845 m/s.  Brzina molekula plinova raste povišenjem temperature. Pri 100 ºC prosječna brzina molekula kisika je 539 m/s, a vodika 2157 m/s.

Kippov aparat je uređaj za dobivanje plinova reakcijom krutih uzoraka s kiselinom. (Vidi sliku 9.1. u udžbeniku.) Najčešće se rabi za dobivanje vodika reakcijom cinka sa sumpornom kiselinom te za dobivanje ugljikova dioksida djelovanjem klorovodične kiseline na mramor. Sastoji se od tri dijela (posude). Donji polukuglasti i srednji kuglasti dio čine jedno tijelo koje završava ubrušenim grlom. Gornja kuglasta posuda oblikom podsjeća na lijevak na čijem se vratu nalazi brušeni dio koji pristaje na grlo srednjega kuglastog dijela aparata. Na suženje između donjega polukuglastog i srednjega kuglastog dijela aparata stavlja se rupičasta gumena pločica koja treba zadržati granule cinka ili komadiće mramora da ne padnu u donji dio aparata. Kad se aparat zatvori, vrat lijevka seže skoro do dna aparata. Na srednjem kuglastom dijelu, po strani, nalazi se tubus kroz koji se u aparat umeću granule cinka ili komadići mramora. Granule cinka ili komadići mramora smiju dosezati najviše četvrtinu visine srednjega kuglastog dijela. Tubus treba obrisati krpom i zatvoriti gumenim čepom s otvorenim pipcem. Kiselina se ulijeva u gornju kuglastu posudu tako dugo dok ne pokrije granule cinka ili komadiće mramora. Tada treba prekinuti dolijevanje kiseline i zatvoriti pipac. Nastali plin potisnut će kiselinu u gornju kuglu pa će njegovo daljnje razvijanje prestati. Otvaranjem pipca na tubusu kiselina ponovno dolazi u doticaj s krutim uzorkom pa se razvijanje plina nastavlja. Važno! Za dobivanje ugljikova dioksida reakcijom mramora i kiseline mora se upotrijebiti klorovodična kiselina! Upotrijebiš li sumpornu kiselinu u aparatu će nastati gips pa aparat poslije toga možeš baciti.

kisele kiše nastaju zbog uporabe fosilnih goriva s velikim udjelom sumpora. Zato termoelektrane imaju uređaje za apsorpciju sumporova dioksida koji nastaje gorenjem ugljena. Bez takvih uređaja u atmosferu odlaze velike količine sumporova dioksida, SO₂. S vlagom i kisikom iz zraka sumporov dioksid daje sumporastu i sumpornu kiselinu pa nastaju kisele kiše.
SO₂ + H₂O → H₂SO₃   (sumporasta kiselina)
2 SO₂ + O₂ + 2 H₂O → 2 H₂SO₄  (sumporna kiselina)
Vapnenac se otapa u vodi kiselih kiša.
CaCO₃ + H₂SO₄ + 2 H₂O  → CaSO₄∙2H₂O (gips, topljiv u vodi: 0,24 g/100 g vode)
Sumporasta i sumporna kiselina jače su od ugljične kiseline pa je istiskuju iz njezinih soli. Zbog djelovanja kiselih kiša mnogi su povijesni spomenici u posljednjih 100 godina više oštećeni nego od vremena njihova nastanka pa do početka 20. stoljeća

kiselina je tvar koja disocijacijom u vodenoj otopini daje ione vodika, H⁺ (prema najjednostavnijoj Arrheniusovoj teoriji).  Klorovodik je kiselina jer u vodenoj otopini disocijacijom daje ione H⁺, što se može opisati jednadžbom: HCl D H⁺ + Cl^─. U čistoj destiliranoj vodi koncentracije iona H⁺ i OH^─ jednake su. Kad se u vodu doda samo jedna kap neke kiseline, poveća se koncentracija iona H⁺ i istodobno smanji koncentracija iona OH^─. Zato je takva otopina kisela i mijenja boju lakmusa iz plave u crvenu.

klinasta formula najčešće se rabi za prikaz prostorne građe organskih molekula. Molekula se promatra sa strane. Veze koje leže u ravnini papira crtaju se punom linijom. Veze iznad ravnine papira (usmjerene prema promatraču) crtaju se punim klinom. Veze ispod ravnine papira (usmjerene od promatrača) crtaju se isprekidanim klinom. 

kloridi je zajednički naziv za spojeve s klorom. Primjerice, natrijev klorid, NaCl, kalcijev klorid, CaCl₂, aluminijev klorid, AlCl₃ itd.

klorovodična kiselina je otopina klorovodika, HCl, u vodi. U koncentriranoj klorovodičnoj kiselini maseni udio klorovodika iznosi 36 %. Takva se kiselina puši na zraku. Klorovodik razara sluznice organa za disanje i zato se ne smiju udisati pare iznad koncentrirane klorovodične kiseline. Klorovodična kiselina otapa sve metale osim zlata, platine, srebra i bakra. Soli klorovodične kiseline nazivaju se kloridi.

klorovodik, HCl,  bezbojan je i zagušljiv plin koji nastaje gorenjem vodika u kloru prema jednadžbi: H₂ + Cl₂ → 2 HCl. Dobro je topljiv u vodi. Vodena otopina pri sobnoj temperaturi može sadržavati 36 % klorovodika, a takva se otopina naziva koncentrirana klorovodična kiselina.

koeficijent je broj (brojčani množitelj) ispred simbola kemijskoga elementa ili formule kemijskoga spoja. U jednadžbi kemijske reakcije označuje broj atoma ili molekula koje sudjeluju u kemijskoj pretvorbi. Primjerice, formula H₂O označuje jednu molekulu vode,
2 H₂O označuje dvije molekule vode, 3 H₂O tri molekule vode itd.

koks nastaje suhom destilacijom kamenoga ugljena, odnosno njegovim zagrijavanjem pri temperaturi 1000 do 1200 ºC bez pristupa zraka. Pritom isparljivi sastojci kamenoga ugljena ispare pa se tako dobiju koks, katran kamenoga ugljena i plinoviti produkti. Plinovi sadržavaju oko 50 % vodika, 35 % metana i 8 % ugljikova monoksida. Koks se sastoji od ugljika i primjesa mineralnih tvari koje nakon izgaranja koksa tvore pepel. Koks se rabi u metalurškim pećima, primjerice za dobivanje željeza.

koloidne otopine su smjese u kojima čestice raspršene tvari imaju veličinu 1 – 200 nm. Prema veličini raspršenih čestica koloidne su otopine na prijelazu između pravih otopina i grubo disperznih sustava. Kod koloidnih sustava razlikujemo disperzno sredstvo i dispergiranu fazu. (Faza je homogeni dio sustava odijeljen od ostalih dijelova sustava fizičkom granicom.) Disperzno sredstvo i dispergirana faza mogu biti u bilo kojem agregacijskom stanju. Ako su dispergirana faza i disperzno sredstvo tekućine, takav koloidni sustav naziva se emulzija. Emulzije su primjerice mlijeko i majoneza. Ako je disperzno sredstvo tekućina, a dispergirana faza krutina, takav se sustav naziva sôl. Dispergirane čestice mogu biti hidrofilne ili hidrofobne. Stabilnost koloidnih sustava s hidrofobnim česticama, primjerice sumpora, raspršenim u vodi može se objasniti električnim nabojem tih čestica. Čestice istoimenoga naboja međusobno se odbijaju što ih spriječava u udruživanju u grubo disperzne čestice. Otopina želatine u vodi čini stabilan koloidni sustav jer su molekule proteina hidrofilne. Ako je koncentracija želatine u vodi velika, može doći do stvaranja gela. Za razliku od sôla, gel je mrežaste strukture u kojoj su u međuprostorima uklopljene molekule vode. Ako se gelu doda više vode, on prelazi u sôl.

koncentracija otopine iskazuje se omjerom mase (ili broja čestica) otopljene tvari i volumena otopine (masena koncentracija). Otopina koja sadržava malo otopljene tvari je razrijeđena. Otopina koja sadržava puno otopljene tvari je koncentrirana.

koncentracija u kemiji je veličina kojom se iskazuje sastav smjese. Ima više načina iskazivanja sastava smjesa. Primjerice masena koncentracija otopljene tvari je omjer mase otopljene tvari i volumena otopine. Maseni udio je omjer mase jednoga sastojka prema masi svih sastojaka u smjesi, a često se iskazuje postotcima. Volumni udio tvari je omjer volumena jednoga sastojka prema volumenu svih sastojaka u smjesi. Brojevni udio je omjer broja nekih čestica prema ukupnom broju svih čestica u smjesi.

koncentrirana otopina sadržava puno otopljene tvari, ali manje od zasićene otopine.

kondenzacija je prijelaz plina (ili pare) u tekućinu. Primjerice, hladne se naočale zamagle kad zimi uđeš u tramvaj pun ljudi jer se vodena para iz zraka kondenzira u sitne kapljice vode na hladnom staklu naočala. Kondenzacija je suprotan proces od isparavanja.

konzervans je tvar koja se dodaje konzerviranim proizvodima da bi se spriječilo njihovo kvarenje i produljio rok uporabe. Natrijev benzoat najčešći je konzervans u gaziranim napitcima. Iako se smatra bezopasnim, njegovo konzumiranje nije preporučljivo. Žeđ se najbolje može utažiti čistom vodom.

korozija je nagrizanje površine krutina, osobito kovina, djelovanjem kemikalija, vode, kisika iz zraka itd. Najpoznatije je hrđanje željeza na vlažnu zraku.

korund je vrlo tvrd mineral, odnosno kristalni oblik aluminijeva oksida, Al₂O₃. Po tvrdoći dolazi odmah iza dijamanta pa se rabi kao sredstvo za brušenje. Crveni kristali korunda nazivaju se rubinima i cijenjeno su drago kamenje. Danas se proizvode kristalizacijom iz taline aluminijeva oksida. Svi drugi bezbojni ili obojeni kristali korunda nazivaju se safir.

kovalentna veza je takva vrsta veze u kojoj dva atoma dijele jedan, dva ili tri zajednička elektronska para. Kovalentnom vezom međusobno se vezuju atomi nemetala. Primjerice, atomi klora imaju 7 elektrona u posljednjoj ljusci. Atomi klora se međusobno vezuju u molekule Cl₂ pri čemu svaki atom daje po jedan elektron u zajednički elektronski par. Tako oba atoma ostvaruju elektronsku konfiguraciju argona s osam elektrona u posljednjoj ljusci. Atomi klora vezuju se jednostrukom kovalentnom vezom. Atomi sumpora u molekulama S₂ dijele dva zajednička elektronska para pa se kaže da su međusobno vezuju dvostrukom kovalentnom vezom. Atomi dušika u molekulama N₂ povezani su trostrukom kovalentnom vezom jer međusobno dijele tri zajednička elektronska para.

kovine ili metali kemijski su elementi koji dobro provode električnu struju. Sve su kovine pri sobnoj temperaturi krutine, osim žive koja je tekuća. Osim bakra, zlata i bizmuta, koji je blijedo ružičast, sve su kovine sive i sve se odlikuju metalnim sjajem. Metali ili kovine čine više od dvije trećine svih kemijskih elemenata koje nalazimo u prirodi. U elementarnom stanju u prirodi se javljaju zlato, platina, srebro, bakar i živa, dok se sve druge kovine nalaze u spojevima.

kremen je sedimentna sitnokristalasta silikatna stijena staklastoga izgleda. Stijena je obično tamnosive, plave, crne ili tamnosmeđe boje. Najčešće se nalazi uklopljena u kredi i vapnencu. Ovaj se materijal najčešće rabio za izradu oruđa i oružja kamenoga doba zato jer se lako razbija u tanke oštre komade. Bio je ključan mineral za dobivanje vatre jer kad ga se udari drugim komadom kremena nastaju iskre. Od oko 1620. pa sve do polovine 18. stoljeća rabio se kao upaljač baruta u prvim puškama, tzv. mušketama. Muškete su imale komadić kremena učvršćen na mehanizam s oprugom (kokot). Kad se opruga otpusti kremen udari u nazubljenu čeličnu pločicu i proizvede iskru koja upali barut.

kristal u kemiji i mineralogiji jest krutina čiji atomi, molekule ili ioni zauzimaju strogo uređen međusobni razmještaj koji se periodički ponavlja u tri smjera u prostoru. Riječ kristal potječe od grčke riječi krystallos, što znači čisti led. (Naši kemičari i mineralozi 19. i početka 20. stoljeća za kristale su rabili izraz ledac.) Na lijepo razvijenim kristalima uočljive su ravne kristalne plohe koje se međusobno sijeku pod određenim kutovima i tako čine bridove i uglove. Primjerice, kristali natrijeva klorida imaju oblik kocke. To je posljedica njihove unutarnje građe, odnosno međusobnoga razmještaja iona Na⁺ i Cl^–. Građa (struktura) kristala natrijeva klorida može se opisati kockom u kojoj ioni Cl^– zauzimaju vrhove i središta ploha kocke, a ioni Na⁺ raspolovnice bridova i središte kocke. Možemo zamisliti da je čitav kristal natrijeva klorida izgrađen od takvih kockica koje se ponavljaju u sva tri smjera u prostoru.

kristalizacija. Razlikujemo kristalizaciju iz taline i kristalizaciju iz zasićene otopine. Kad se talina nekoga kemijskog elementa ili spoja polagano hladi, pri temperaturi tališta prelazi u kruto agregacijsko stanje, odnosno kristalizira. Iznimku čine stakla i neke plastične mase koje nemaju definirano talište i pri skrućivanju tvore amorfne krutine. Primjerice, hlađenjem vode pri 0 ºC nastaju kristali leda, hlađenjem rastaljena kositra pri 232 ºC nastaju kristali kositra itd. Neke su tvari topljive u vodi ili drugim otapalima. Topljivost većine soli u vodi raste povišenjem temperature. Otopina koja pri nekoj temperaturi ne može otopiti daljnje količine tvari naziva se zasićenom otopinom. Hlađenjem zasićene otopine otopljena se tvar izlučuje u obliku kristala jer se pri nižoj temperaturi u istoj količini otapala može otopiti manje tvari.

kristalizacijska voda je voda koja je sastavni dio kristala nekih prirodnih minerala, soli i kemijskih spojeva. Primjerice, u kristalima modre galice na jednu formulsku jedinku CuSO₄ dolazi pet molekula vode, pa se sastav modre galice iskazuje formulom CuSO₄∙5H₂O. Sastav minerala gipsa iskazuje se formulom CaSO₄∙2H₂O jer na jednu formulsku jedinku CaSO₄ dolaze dvije molekule vode. Zagrijavanjem takvih kristala kristalizacijska voda ispari, a kristali se raspadnu i promjene kristalnu strukturu.

kristalna struktura je uređeni razmještaj atoma, molekula ili iona koji se u kristalu periodički ponavlja u tri smjera u prostoru. Atomi, molekule ili ioni u nekom kristalu mogu se razmjestiti samo na jedan od 230 mogućih načina. Kristalna struktura nekih tvari mijenja se promjenom temperature. Sumpor pri temperaturi nižoj od 95,5 ºC kristalizira u rompskom kristalnom sustavu, a iznad te temperature pa sve do tališta (116 ºC) kristalizira u monoklinskom kristalnom sustavu. (Vidi krutine i kubični kristalni sustav.)

krivulja topljivosti je grafički prikaz promjene topljivosti neke tvari u odabranom otapalu u ovisnosti o temperaturi. Topljivost se najčešće iskazuje masom bezvodne tvari koja se otapa u 100 g otapala.

kruta otopina je kruta homogena smjesa dviju ili više tvari. Primjerice, zlatni nakit je kruta otopina bakra, srebra i drugih plemenitih metala u zlatu.

krutine su jedno od tri klasična agregacijska stanja tvari. Ostala dva stanja tvari su tekućine i plinovi. Krutine se odlikuju stalnim oblikom i volumenom. Čestice u krutinama gusto su složene jedna do druge i ne mogu se slobodno gibati, već mogu samo titrati oko stalnoga (ravnotežnoga) položaja. Atomi, molekule i ioni, od kojih su krutine izgrađene, mogu međusobno zauzimati strogo uređen međusobni razmještaj koji se na velikom odstojanju periodički ponavlja u prostoru. Za takve se krutine kaže da su kristalizirane a kojiput se javljaju u obliku lijepo razvijenih kristala s ravnim plohama, oštrim bridovima i uglovima na presjecištima ploha. Većina se krutina javlja u obliku gusto zbijenih sitnih kristalića. Za njih se kažu da su polikristalne, kao što je to primjerice obično kamenje, keramika, metali, pilule različitih lijekova i dr.  Za kristalizirane krutine karakterističan je geometrijski strogo uređen razmještaj čestica ‒ atoma, iona ili molekula. Međusobni razmještaj čestica svih kristaliziranih tvari može se svrstati u jedan od 7 kristalnih sustava: kubični, heksagonski, trigonski, tetragonski, rompski, monoklinski i triklinski. Vrlo pojednostavnjeno, to znači da se razmještaj istovrsnih čestica, atoma, iona ili molekula, u prostoru periodički ponavlja poput razmještaja vrhova na prizmama. Krutine u kojima atomi, molekule i ioni zauzimaju međusobno uređen razmještaj samo na malom odstojanju, od samo nekoliko atoma, molekula ili iona, nazivamo amorfnima. Sva su stakla amorfna, pa čak i tzv. kristalno staklo. Ono je „kristalno“ zato što su brušenjem na staklu stvorene ravne plohe koje se međusobno sijeku pod određenim kutovima tako da lome svjetlost. Osim toga „kristalne“ čaše i vaze izrađuju se od stakla s velikim udjelom olovova(II) oksida, PbO. Takvo staklo ima veći indeks loma svjetlosti nego obično staklo.

krutište je temperatura pri kojoj se tekućina skrutne ili kristalizira. Krutište i talište za kristalizirane tvari jedna su te ista temperatura. Iznimku čine stakla koja nemaju definirano talište i krutište. Stakla zagrijavanjem postupno omekšavaju dok se ne rastale i obratno, rastaljena stakla hlađenjem se postupno skrućuju.

kružni tok ugljika. Disanjem živih bića i gorenjem troši se kisik pri čemu nastaje ugljikov dioksid, CO₂, i voda, H₂O. Potrošene količine kisika stalno se obnavljaju procesom fotosinteze u biljnom svijetu. Biljke iz ugljikova dioksida iz zraka i vode iz tla uz pomoć Sunčeve svjetlosti sintetiziraju energijom bogate spojeve, kao što su glukoza, škrob i celuloza. Pritom u atmosferu ispuštaju kisik. Tako se u prirodi zatvara kružni tok ugljikova dioksida i kisika.

kružni tok ugljikova dioksida i kisika. Disanjem živih bića i gorenjem troši se kisik pri čemu nastaje ugljikov dioksid, CO₂, i voda, H₂O. Potrošene količine kisika stalno se obnavljaju procesom fotosinteze u biljnom svijetu. Biljke iz ugljikova dioksida iz zraka i vode iz tla uz pomoć Sunčeve svjetlosti sintetiziraju energijom bogate spojeve, kao što su glukoza, škrob i celuloza. Pritom u atmosferu ispuštaju kisik. Tako se u prirodi zatvara kružni tok ugljikova dioksida i kisika.

kubični kristalni sustav. Međusobni razmještaj čestica svih kristaliziranih tvari može se svrstati u jedan od 7 kristalnih sustava: kubični, heksagonski, trigonski, tetragonski, rompski, monoklinski i triklinski. Vrlo pojednostavnjeno, to znači da se razmještaj istovrsnih čestica, atoma, iona ili molekula, u prostoru periodički ponavlja poput razmještaja vrhova na prizmama. U kubičnom kristalnom sustavu istovrsne se čestice u prostoru ponavljaju po istom pravilu po kojem se ponavljaju vrhovi kocke (lat. cubus – kocka) bez obzira koju česticu, atom, molekulu ili ion uzeli kao jedan od vrhova kocke.

kuhinjska sol ili natrijev klorid, NaCl, važan je sastojak svakodnevne prehrane, ali se ne smije uzimati u prevelikim količinama. Kuhinjska sol ili natrijev klorid, NaCl, kristalizira u kubičnom kristalnom sustavu i zato kristali imaju oblik kocke.

kvarc ili gorski kristal je kristalni oblik silicijeva dioksida, SiO₂. Čisti su kristali kvarca bezbojni i prozirni. Ako sadržavaju primjese, mogu biti sivi do crni (tada se nazivaju "čađavac"), ljubičasti (ametist), žuti (citrin), ružičasti (ružičasti kvarc), s uključcima azbesta (tigrovo oko) itd. Kvarc se naveliko primjenjuje u proizvodnji stakla, u metalurgiji za stvaranje lakotaljive drozge (šljake) koja štiti metale od oksidacije, kao građevinski materijal (kvarcni pijesak) i u mnoge druge svrhe. Lijepo razvijeni kristali kvarca s ravnim plohama omiljeno su pomagalo mnogim šarlatanima koji kristalima kvarca pripisuju iscjeljiteljska svojstva (kristaloterapija), energiju, dobre vibracije i mnoga druga mistična svojstva, a sve to s ciljem izvlačenja novca od obrazovanih i neobrazovanih naivaca.

L

lakmus je u vodi topljiva smjesa različitih boja dobivenih iz lišaja, a posebno iz vrste Roccella tinctoria. Rabi se kao indikator kiselina i lužina. U kiselim otopinama pokazuje crvenu, a u lužnatim plavu boju. Do promjene boje dolazi u području od pH 4,5 do 8,3. Neutralni lakmusov papir je ljubičast.

lakmusov papir je filtrirni papir impregniran lakmusom, odnosno bojom dobivenom iz jedne vrste lišajeva (Roccella tinctoria). Rabi se kao indikator kiselina i lužina. U kiselim je otopinama crvene, a u lužnatim plave boje. Do promjene boje dolazi u području od pH 4,5 do 8,3. Neutralni lakmusov papir je ljubičast.

Lavoisier, Antoine Laurent slavni je francuski kemičar (1743. – 1794.) koji je između ostaloga istraživao sastav zraka. Godine 1789. objavio je knjigu pod naslovom Traité élémentaire de Chimie présenté dans un ordre nouveau et d’après les découvertes modernes ‒ Osnove kemije po novom sustavu i prema suvremenim otkrićima. U toj je knjizi Lavoisier objasnio gorenje, zagonetku koja je stoljećima mučila kemičare. Lavoisier je do svojih otkrića došao tako da je u eksperimentima upotrijebio vagu. On je u retorti zagrijavao živu u točno poznatome volumenu zraka. Dugotrajnim grijanjem žive pri nižoj temperaturi dobio je crveni prah, živino vapno (živin oksid, HgO), i „inaktivni zrak” koji nije podržavao disanje i gorenje (dušik). (Riječ inaktivan, nedjelotvoran, složenica je dviju latinskih riječi: in – u složenicama ima odrečno značenje u odnosu na glavnu riječ; activus – djelatan.) Zagrijavanjem živina vapna pri višoj temperaturi opet je dobio živu i „vitalni zrak” koji je podržavao gorenje i disanje. (Riječ vitalan, životvoran, potječe od latinske riječi vita – život.) Lavoisier je ustanovio da je vitalni zrak, kao aktivni sastojak zraka, upravo plin koji su otkrili Priestley i Scheele. Tako je ponovno otkrio kisik, ali kao sastojak zraka, i objasnio gorenje. On je kisiku dao ime oxygenium. Nakon što je Lavoisier objasnio gorenje i dokazao da je voda spoj vodika i kisika, nastaje vrlo uzbudljivo razdoblje u razvoju kemije. Otkrivaju se novi kemijski elementi, ali i novi zakoni kemijskoga spajanja. On je dokazao da se tijekom kemijske reakcije tvari mijenjaju, ali ukupna masa svih tvari koje sudjeluju u kemijskoj reakciji ostaje nepromijenjena (Zakon o očuvanju mase pri kemijskim reakcijama). Lavoisier je bio pobornik korisne znanosti. Sudjelovao je u geološko-rudarskim ekspedicijama, dao  znanstveno obrazloženi prijedlog za rješenje rasvjete Pariza, imao vodeću ulogu u rješavanju problema pitke vode u Parizu itd. Smatrao je da je napredak u poljoprivredi i industriji jedan od uvjeta općega napretka. Lavoisier nije bio protivnik Francuske revolucije. U danima strahovlade Konventa od 1792. godine Lavoisier je nastojao biti koristan novome režimu. Nastavio je rad na metričkom sustavu, na prijedlogu javnoga školstva i dr. Do sredstava za svoja istraživanja dolazio je zakupništvom ubiranja poreza. Za Robespierreove diktature od ljeta 1793. do ljeta 1794. raspuštena je Akademija znanosti i donesena odluka o suđenju svim zakupnicima poreza. Lavoisier je bio uhićen 28. studenoga 1793. i lažno optužen za krivotvorenje duhana i vlažan barut. Istina je bila da je upravo Lavoisier bio zaslužan za proizvodnju baruta pa je Francuska u tome bila vodeća u svijetu. Revolucionarni tribunal osudio ga je na smrt. Oslobađanje od lažnih optužbi nisu uspjeli ishoditi ni gospođa Lavoisier ni neki odlučniji znanstvenici. Na njihove zamolbe kojima su isticali Lavoisierove zasluge kao znanstvenika, sudac je odgovorio: „Republici nisu potrebni znanstvenici ni kemičari. Tijek pravde ne može se odgoditi.” Nakon Lavoisierova smaknuća 8. svibnja 1794., potresen prijateljevom smrću, matematičar Lagrange obratio se astronomu Delambreu riječima: „Samo časak im je trebao da smaknu ovu glavu, a stotinu godina možda neće biti dovoljno da se jedna takva opet rodi.” (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

lecitin je emulgator koji omogućuje emulgiranje ulja u vodi. Sadržava ga žumance jajeta, a industrijski se većinom dobiva iz sojinoga ulja. To je mješavina fosfolipida čiji sastav ovisi o podrijetlu. (Fosfolipidi su građeni slično kao triacilgliceroli, od molekule glicerola na koju se vežu dvije masne kiseline na prve dvije hidroksilne skupine i fosfat na trećoj skupini. Na fosfat se veže neka organska skupina. Fosfolipidi izgrađuju membrane svih stanica.) Lecitin je neotrovan. Primjenjuje se kao prirodni emulgator u proizvodnji hrane za ljude i životinje, u farmaceutskoj industriji, pri proizvodnji boja, plastičnih masa, gume i dr.

ledena octena kiselina. Čista 100-postotna octena kiselina je bistra bezbojna tekućina oštra mirisa. Pri 16,6 ºC skrutne se u masu sličnu ledu pa otud potječe naziv ledena octena kiselina.

ledište je temperatura pri kojoj voda kristalizira, odnosno prelazi u led. Pri normalnom atmosferskom tlaku talište leda i ledište vode ista su temperatura, 0 °C.

legura (ili slitina) dobije se međusobnim staljivanjem dvaju ili više različitih metala. Primjerice, mjed je slitina bakra i cinka; bronca je slitina bakra i kositra; nehrđajući je čelik slitina željeza, kroma i nikla itd.

Liebig, Justus von (1803. ‒ 1873.) rodio se u Darmstadtu kao drugo od devetero djece u obitelji trgovca boja i kemikalija. Kao dječak pomagao je ocu u pripremi mineralnih boja, firnisa, lakova i laštila. Profesori u gimnaziji nisu bili zadovoljni njime. Kad ga je jedan profesor, ljut zbog njegovoga nerada, upitao što će od njega biti, odgovorio je ‒ kemičar. To je izazvalo neobuzdani smijeh u razredu. U Liebigovu rodnom mjestu bila je i biblioteka u kojoj je on već u četrnaestoj godini pročitao sve knjige o kemiji. Zbog lošega uspjeha u gimnaziji otac ga je, kao petnaestogodišnjaka, dao za naučnika u ljekarnu u nedalekom Heffenheimu. No, mladi Liebig već je znao toliko kemije da ga ljekarnikova poduka nije zanimala. Htio je biti kemičar, a ne ljekarnik. Na tavanu ljekarne pravio je kemijske pokuse i o tome vodio bilješke. Od skromnih prihoda svoje trgovine otac je 1820. godine odvojio potreban novac za sinovljev studij na Sveučilištu u Bonnu. Iako nije završio srednju školu, pokazao se toliko uspješnim da je dobio stipendiju i otišao na studij u Pariz gdje je u to doba kemija bila u procvatu. Nakon boravka u Parizu od 1822. do 1824. godine gdje je slušao predavanja Gay-Lussaca, Thenarda i Dulonga, godine 1824., u dobi od samo 21 godine, Liebig je postao profesor na Sveučilištu u Giessenu. U napuštenoj štali uredio je prvi univerzitetski laboratorij za praktičan i znanstveni rad svojih učenika iz cijeloga svijeta. U laboratoriju se radilo od jutra do večeri, a često i cijele noći. Liebig je prvi uveo praktikum u obrazovanje kemičara, u principu onakav kakav se i danas izvodi na univerzitetima. U Giessenu je ostao 28 godina baveći se organskom kemijom te je otkrio velik broj organskih spojeva. Godine 1852. Liebig je postao profesor kemije na Sveučilištu u Münchenu gdje mu je bio izgrađen novi, prostrani i bogato opremljeni institut. Uskoro su se oko njega okupili mnogi vrijedni učenici iz svih krajeva svijeta. Mnogi su otišli u industriju koju su, oboružani znanstvenim spoznajama, podigli na zavidnu visinu. Spomenimo "Kompaniju za Liebigov mesni ekstrakt" osnovanu 1865. godine koja je poslovala u Južnoj Americi gdje se stoka klala radi kože i loja, a meso bacalo. Liebig je zapravo tvorac suvremenih „juha iz vrećice“. U Njemačkoj je, po Liebigovu savjetu, počela proizvodnja mliječnoga nadomjestka za dojenčad, a pečenje kruha od ražena brašna bilo je unaprijeđeno dodatkom vapnene vode po Liebigovu savjetu. Kemija je tako bila prva tehnička disciplina koja se počela izučavati na univerzitetima. Ostale tehničke discipline na univerzitetsku su razinu podignute mnogo kasnije. Liebig se bavio biokemijom i agrokemijom. Otkrio je da količina prinosa neke biljke ovisi od onoga kemijskog elementa koji se nalazi u minimumu. Ne koristi ako biljka ima dovoljno svih elemenata jer, ako nema dovoljno vode, zakržljat će. Dodavanjem vode dat će veći urod, ali količina uroda zavisit će od onoga elementa koji se nalazi u minimumu. Ako je taj element fosfor, količina uroda povećat će se gnojidbom fosforovim solima. No, sada će količina uroda ovisiti o nekom drugom elementu koji se nalazi u minimumu. To se popularno prikazuje „Liebigovim kablićem“ koji ima dužice različite dužine. Količina vode koja stane u kablić ovisi o najkraćoj dužici. Liebig je bio vatrene naravi, upuštao se često u svađe i prepirke. No, nije bio zlopamtilo. Ako se nije pomirio, rijetko je to bilo njegovom krivnjom. Kritizirao je, ali nije volio biti kritiziran, kao većina kritičara. Wöhler, koji ga je uvijek mirio, bio je jedini istaknuti kemičar s kojim Liebig nije došao u sukob. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

lignit je geološki najmlađi smeđi ugljen, male energetske vrijednosti. Zbog velikoga udjela pepela i vlage ne isplati ga se transportirati pa se najčešće spaljuje u termoelektranama izgrađenim blizu rudnika lignita.

lijevi navoj: Navoj je osnovni dio vijka i matice preko kojega se prenose sile između spojenih dijelova. Temelj navoja je uzvojnica koja se dobije obavijanjem kosog pravca oko cilindra. Primjerice, uzmemo olovku i oko nje namatajmo uzicu tako da se navoji nalaze jedan do drugoga. Ako uzicu namatamo u smjeru kretanja kazaljke na satu, dobit ćemo desnu uzvojnicu. Ako uzicu namatamo u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu, dobit ćemo lijevu uzvojnicu. Gotovo svi vijci i matice imaju desni navoj. Vijci i matice s lijevim navojem primjenjuju se u specijalne svrhe. Primjerice, redukcijski ventili za sve zapaljive plinove imaju maticu s lijevim navojem. Priključivanje redukcijskoga ventila na boce sa zapaljivim plinovima izvodi se zakretanjem matice u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljke na satu. Redukcijski ventili za nezapaljive plinove imaju matice s desnim navojem.

lipaze su enzimi koji kataliziraju hidrolizu esterskih veza u molekulama triacilglicerola pri čemu nastaju slobodne masne kiseline, di- i monoacilgliceroli i glicerol. Iako je njihova primarna funkcija kataliziranje hidrolize esterskih veza, lipaze kataliziraju i sintezu mono- di- i triacilglicerola iz masnih kiselina i glicerola.

litosfera je vanjski kruti sloj planete Zemlje koji se sastoji od kore i čvrstoga dijela plašta. Litosfera se od astenosfere (toplinom omekšanoga dijela plašta) ne razlikuje po sastavu već samo po plastičnosti. Litosfera pluta na astenosferi. Litosfera nije kontinuirana, već je razbijena u nekoliko većih zasebnih čvrstih ploča koje se kreću neovisno jedna od druge. Ovo pomicanje litosfernih ploča po astenosferi opisuje se kao kretanje tektonskih ploča.

litra je volumen jednoga kubičnog decimetra. Mililitar je tisući dio volumena litre, odnosno volumen jednoga kubičnog centimetra. Znak za litru jest L, za mililitar mL, mikrolitar μL itd.

Lugolova otopina je otopina joda u kalijevu jodidu. Priprema se kao 1, 2 i 5-postotna otopina. Za  pripremu 1-postotne otopine potrebno je 1 g joda otopiti u 100 mL 2-postotne otopine kalijeva jodida. Otapanjem joda u kalijevu jodidu nastaju ioni I^3– i I^5– . Kad se Lugolova otopina doda u otopinu škroba, ioni I^3– i I^5– ugrade se u uzvojnicu α-amiloze pri čemu se javlja plava boja. Umjesto Lugolove otopine može se upotrijebiteti otopina povidon jodida koja se bez recepta može nabaviti u ljekarnama pod imenom BETADINE.

lukšija (cijeđ) je ocijeđena vodena otopina pepela s ognjišta. Od davnine se rabila za pranje jer je lužnata (alkalna). Prljavština, ponajviše masti, lakše se isperu s odjeće u lužnatim otopinama.

lužine su vodene otopine u vodi topljivih hidroksida kao što je natrijev ili kalijev hidroksid. U vodi topljivi hidroksidi povećavaju koncentraciju iona OH^─ u otopini. NaOH → Na⁺ + OH^─. (Vidi pojmove kiselina i disocijacija.)

M

margarin je polukruta emulzija koja se sastoji od biljnih masti i vode. Margarin sadržava oko 80 % masti, kao i maslac. Povijest margarina seže čak do francuskoga cara  Napoleona III koji je raspisao nagradu onome tko načini nadomjestak za maslac potreban vojsci i siromašnim slojevima stanovništva. Francuski kemičar Hippolyte Mege-Mouriès razvio je i 1869. godine patentirao postupak dobivanja oleomargarina što je kasnije skraćeno u margarin. Originalni margarin dobivao se iz goveđega loja i obranoga mlijeka što je bila kvalitetna zamjena za maslac. Suvremeni su margarini emulzija hidrogeniranih biljnih ulja, obranoga mlijeka, emulgatora (lecitin iz soje) i drugih dodataka radi poboljšanja okusa i izgleda. Ulja sadržavaju nezasićene masne kiseline koje imaju oblik slomljena štapića. Zato se molekule ulja ne mogu gusto složiti jedna do druge. Međumolekulske privlačne sile su slabe i zato su ulja u tekućem agregacijskom stanju. Katalitičkim hidrogeniranjem iz nezasićenih nastaju zasićene masne kiseline koje imaju izgled ravnoga štapića. Takve se molekule mogu gušće pakovati.  Zato su talište hidrogeniranih ulja viša od tališta polaznih ulja te se mogu upotrijebiti za dobivanje margarina. Danas se na tržištu nalazi mnogo vrsta margarina sa smanjenim udjelom trans-masnih kiselina koje se smatraju odgovornima za bolesti srca i krvožilnoga sustava.

maseni broj nuklida nekoga elementa jednak je zbroju broja protona i broja neutrona u njegovoj jezgri. Nuklid je atom nekoga elementa s poznatim brojem neutrona u jezgri. Na primjer ¹²C, ¹³C i ¹⁴C su različiti nuklidi ugljika.

maseni udio nekoga sastojka u smjesi jednak je omjeru mase toga sastojka prema masi svih sastojaka u smjesi.

matičnica je zasićena otopina koja ostaje nakon odvajanja kristala dobivenih kristalizacijom iz zasićene otopine. Matičnica je nezasićena u odnosu na otopljene nečistoće jer je njihov udio u smjesi relativno malen.

mekana voda je voda koja ne sadržava ili sadržava malo otopljenih soli. Kišnica je tipična mekana voda. Izvorske i bunarske vode svrstavamo u tzv. tvrde vode jer sadržavaju otopljene kalcijeve i magnezijeve soli zbog prolaska kroz naslage vapnenca i dolomita.

Mendeljejev, Dmitrij Ivanovič rodio se 1834. godine u Tobolsku u Sibiru kao sedamnaesto  dijete skromne obitelji direktora gimnazije u Tobolsku. (Od sedamnaestero djece osmero ih je umro još u ranoj mladosti). Ubrzo nakon njegova rođenja otac mu je oslijepio pa je svu brigu o obitelji preuzela vrlo poduzetna i radišna majka. Obnovila je staru tvornicu stakla i osigurala dovoljan dohodak za život cijele obitelji. Dmitrijeva majka od svih poziva najviše je cijenila nastavnički pa je silno željela da joj najmlađi sin bude nastavnik. Nakon suprugove smrti sav je skromni imetak rasprodala i otputovala sa sinom i kćerkom u Petrograd (Sankt Peterburg). Nakon velikih napora uspjela je u namjeri da Dmitrija prime u Glavnyj pedagogičeskij institut koji je pitomcima osiguravao nastavu i cjelokupno uzdržavanje na državni trošak. Majci se ispunila želja, ali njezin život, u kojemu je postigla svoj cilj, ugasio se još iste 1850. godine, kad je Dmitriju bilo 16. godina. Institut je bio ustanova u sastavu Petrogradskoga univerziteta osnovana sa zadatkom da odgaja nastavnike gimnazija i viših škola. U institutu su predavali najugledniji profesori Petrogradskoga univerziteta, ali se u njemu živjelo i učilo kao u manastiru, pod strogom disciplinom i pomnim nadzorom. Dmitrij se oduševljavao predavanjima u to doba vodećih matematičara i fizičara, a posebno je cijenio profesora kemije A. A. Voskresenskog (1809. – 1880.) zato što je u laboratoriju zajedno s učenicima provodio opsežne pokuse i mjerenja. Kad je Mendeljejev 1868. godine postao profesor opće kemije na Petrogradskom univerzitetu, odlučio je prekinuti s tradicijom predavanja opće i anorganske kemije kao velikoga broja međusobno nepovezanih činjenica. Bio je uvjeren da elementi i njihovi spojevi imaju svoj prirodni sustav koji ih povezuje. Periodni sustav elemenata koji je otkrio početkom 1869. godine najveće je djelo D. I. Mendeljejeva. Neki povjesničari znanosti, osobito njemački, uzimaju Juliusa Lothara Meyera kao koautora otkrića Periodnoga sustava elemenata. No, Meyerova tablica je samo jedna od varijanti klasifikacije u to vrijeme poznatih kemijskih elemenata. Naprotiv, Mendeljejev je otkrio zakonitost (sustav) po kojoj se svojstva elemenata periodički ponavljaju. Na temelju svoga sustava ispravio je tada pogrešno određene relativne atomske mase 9 elemenata. U svojoj je tablici ostavio prazna mjesta za tada još nepoznate elemente. Na temelju otkrivene zakonitosti predvidio je kemijska svojstva 11 tada nepoznatih elemenata. Predviđanja su se ostvarila još za njegova života, a novootkriveni elementi imali su upravo svojstva koja je on predvidio. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

metal je svaki kemijski element koji zbog posebnoga načina međusobnoga vezanja njegovih atoma dobro provodi toplinu i električnu struju. Metali su neprozirni i imaju karakterističan metalni sjaj. Osim žive, koja je pri sobnoj temperaturi tekuća, svi su ostali metali krutine. No, galij se tali već pri 30 °C pa bismo i za njega mogli reći da je ljeti tekućina, a zimi krutina. Električna vodljivost metala općenito opada porastom temperature. Većina metala reagira s kiselinama pri čemu se izlučuje vodik. Pritom atomi metala prelaze u pozitivno nabijene ione, katione, i s anionom kiseline čine pripadnu sol.

metan je bezbojan plin, spoj ugljika i vodika s kemijskom formulom CH₄. Glavni je sastojak zemnoga plina koji se u kućanstvu i industriji rabi za zagrijavanje. Metan je prvi otkrio i izdvojio Alessandro Volta između 1776. i 1778. godine kada je proučavao močvarni plin u jezeru Maggiore u Italiji. Metan nastaje u barama i na svim mjestima gdje trunu organske tvari, na odlagalištima otpada, ali i u probavnim sustavima domaćih životinja. Nalazi se još i u rudnicima ugljena. Smjese metana i zraka eksplozivne su i to je glavni uzrok  mnogih rudarskih tragedija. Vrlo je snažan staklenički plin, 72 puta snažniji od ugljikova dioksida. U atmosferi se zadržava prosječno oko 9 godina te se različitim kemijskim procesima razlaže na ugljikov dioksid i vodu.

metanol ili metilni alkohol, CH₃OH, najjednostavniji je alkohol sa samo jednim ugljikovim atomom. To je bezbojna, zapaljiva i hlapljiva tekućina neugodna mirisa koja miriše gotovo jednako kao etanol. Vrelište mu je pri 64,5 °C, a talište  –98 °C.  Miješa se u svim omjerima s vodom, etanolom i mnogim drugim organskim otapalima. Vrlo je otrovan. Samo 30 mL metanola je letalna doza koja može izazvati smrt.

metiloranž je sintetička boja topljiva u vodi. Rabi se kao indikator kiselina i lužina. U kiselim je otopinama (pH < 3,1) crvene, a u lužnatim žute boje (pH > 4,4).

micele su električno nabijene koloidne čestice sastavljene od nakupina velikih molekula, kao što su npr. sapuni i površinski aktivne tvari (tenzidi). U vodenim su otopinama hidrofilni krajevi ovakvih molekula na površini micele, dok se hidrofobni kraj (obično ugljikovodikov lanac) usmjerava prema središtu. Molekule tenzida tvore prave otopine samo kada su u vrlo malim koncentracijama. S povećanjem koncentracije molekule tenzida grupiraju se u veće nakupine – micele. U vodenim otopinama polarne molekule vode vežu se na polarne dijelove molekula tenzida, dok istodobno nastoje odbiti njihove nepolarne dijelove. Zato se u razrijeđenim otopinama stvaraju nestabilni dimeri u kojima su dvije molekule tenzida sljubljene nepolarnim dijelovima, dok su njihovi polarni dijelovi okrenuti prema vodi. Kod povećane koncentracije tenzida počinju se stvarati stabilne micele. U micelama molekule tenzida orijentirane su tako da su polarni dijelovi okrenuti prema vodi, a nepolarni prema unutrašnjosti micele. Većina micela je kuglasta oblika, ali nastaju i elipsoidi, cilindri i dvostruki slojevi. Povećanjem koncentracije micela površinski aktivnih tvari malo utječe na napetost površine. Otopine s većom koncentracijom micela površinski aktivnih tvari zamućene su.

mineral je kruta tvar prirodnoga podrijetla (sastojak Zemljine kore) definiranoga kemijskog sastava i kristalne građe. Npr. stijene su smjese više različitih minerala. Najpoznatiji minerali su kvarc, SiO₂, korund, Al₂O₃, itd.

model s „kuglicama i štapićima“ predočuje prostorni razmještaj atoma u molekuli.

modra galica je bakrov(II) sulfat pentahidrat, CuSO₄∙5H₂O. Dobro je topljiva u vodi. U smjesi s vapnom rabi se u vinogradarstvu za zaštitu vinove loze od peronospore. Ta je smjesa poznata pod nazivom bordoška juha, prema francuskom gradu Bordeauxu u čijoj je okolini prvi put primijenjena. Za pripremu 100 litara „1-postotne“ bordoške juhe potrebno je 1 kg modre galice i 0,55 kg hidratiziranoga vapna (kalcijeva hidroksida, Ca(OH)₂). Premalo vapna uzrokuje kiselost bordoške juhe, što izaziva palež listova, a višak vapna smanjuje učinkovitost na spore gljiva.

molekula je najmanja čestica koja se sastoji od dvaju ili više međusobno povezanih atoma. U molekule se mogu povezivati istovrsni atomi, kao u molekulama kisika O₂, molekulama bijelog fosfora P₄ ili molekulama sumpora S₈. Većina molekula sastoji se od međusobno povezanih atoma različitih elementima, kao u molekulama vode H₂O, molekulama amonijaka NH₃ ili molekulama sumporova trioksida SO₃.

molekulska formula prikazuje vrstu i broj atoma koji grade jednu molekulu spoja. Prave ili molekulske formule spojeva određuju se različitim instrumentalnim metodama. (Empirijska formula i formulska jedinka pokazuju najmanji mogući omjer broja atoma različitih elemenata u spoju.)

monoklinski kristalni sustav je jedan od sedam kristalnih sustava. U monoklinskom kristalnom sustavu sve tri kristalografske osi različite su duljine. Dvije se osi međusobno sijeku pod kutom različitim od 90 º, dok je treća os na njih okomita. 

monomer je mala molekula koja se može vezati s istim takvim molekulama i tvoriti polimer. Primjerice, glukoza je monomer od kojega su izgrađeni prirodni polimeri kao što su celuloza, škrob i glikogen. Kloreten (vinil-klorid, CH₂=CHCl) je monomer čijom se polimerizacijom dobije poli(vinil-klorid), PVC.

monosaharidi su najjednostavniji šećeri koji se sastoje od samo jedne strukturne jedinke. Najpoznatiji monosaharidi su glukoza i fruktoza. Glukoza se još naziva dekstroza i grožđani šećer. Ime „dekstroza“ nastalo je na temelju činjenice da otopina glukoze zakreće ravninu polarizirane svjetlosti udesno, odnosno u smjeru kretanja kazaljke na satu. Ime "grožđani šećer" dobila je zato što je najprije otkrivena u grožđu. Osim u grožđu glukoza se nalazi u voću, povrću, medu i glukozno-fruktoznom sirupu. Nalazi se i u krvi svih sisavaca i čovjeka. Kod zdravih osoba razina glukoze u krvi kreće se od 4,0 do 6,5 mmol/L (milimola u litri krvi), neovisno o unosu hrane ili tjelesnoj aktivnosti. (Jedan milimol glukoze ima masu 0,18 g. Ako se koncentracija glukoze izrazi gramima glukoze na litru krvi, proizlazi da se normalna koncentracija glukoze u krvi kreće u granicama od 0,7 do 1,2 g/L.) Osim glukoze, voće sadržava saharozu i relativno malo fruktoze koju još nazivaju „voćni šećer“.

mramor je po kemijskom sastavu kalcijev karbonat, CaCO₃, isto kao i vapnenac, kalcit i aragonit. Mramor je zrnasto-kristalast vapnenac nastao metamorfozom karbonatnih sedimentnih stijena vapnenaca i dolomita pri uvjetima povišene temperature i tlaka. Čisti mramor je snježnobijele boje.

mravlja kiselina ili metanska kiselina je najjednostavnija i najjača karboksilna kiselina formule HCOOH. To je bezbojna tekućina oštra mirisa. Luče je mravi po čemu je i dobila ime. Na koži stvara plikove i izaziva jak svrab. Njezin je sastav prvi odredio Liebig 1836. godine. Zagrijavanjem mravlje kiseline s koncentriranom sumpornom kiselinom dobije se ugljikov monoksid, CO. 

N

napetost površine vode nastaje kao posljedica jakih privlačnih sila među molekulama na površini. Molekule vode su polarne građe i međusobno se privlače jakim elektrostatskim silama. Zamislimo li dvije molekule vode na dvostruko većoj udaljenosti negoli u vodi, one će se međusobno privlačiti i približavati jedna drugoj. No, kad dođu dovoljno blizu, među njima će početi djelovati odbojne sile zbog međusobnoga odbijanja njihovih elektronskih oblaka. Zato je prosječna udaljenost molekula u vodi određena ravnotežom privlačnih i odbojnih sila. Pri temperaturi nižoj od temperature vrelišta, površinu vode čini desetak slojeva molekula koje su u ravnoteži i s parom i s tekućinom, a po svojstvima negdje između njih. Zato je prosječan razmak između molekula vode na površini veći nego u unutrašnjosti. Među molekulama na površini djeluju privlačne sile paralelne s površinom vode koje nastoje smanjiti razmak između molekula. Te privlačne sile stvaraju površinsku napetost. Zbog toga se površina vode ponaša kao da je preko nje napeta neka kožica. Zbog napetosti površine tekućina nastoji poprimiti oblik koji će imati najmanju površinu. Sve molekule "hoće" biti u sredini tekućine jer im je tamo potencijalna energija najmanja. Zato kap vode u bestežinskome stanju poprimi oblik kugle jer kugla ima najmanju površinu i najmanju energiju površine. Ako se na površinu teflonske tave kapne samo jedna kap vode, ona će poprimiti oblik leće. Gravitacijska sila nastoji smanjiti potencijalnu energiju kapljice, dok sila napetosti površine nastoji smanjiti njezinu površinu. Čini se kao da su kapljice vode obavijene nekom „kožicom“ koja ne dopušta da se razliju.

natrijev nitrat, NaNO₃, je sol koja nastaje neutralizacijom natrijeva hidroksida dušičnom kiselinom. Nalazi se u prirodi, najviše u Čileu, pa se naziva Čilska salitra. Sirova salitra nije čista već je pomiješana s pijeskom, glinom i drugim solima, najčešće natrijevim kloridom. Nekad se Čilska salitra rabila za dobivanje dušične kiseline i kalijeva nitrata, neophodnoga u dobivanju tzv. crnoga baruta.

nemetali su elementi desne strane periodnoga sustava elemenata. Njihova zajednička osobina je mala gustoća. Ne provode električnu struju (osim grafita). Međusobno se spajaju kovalentnom vezom. U nemetale ubrajamo sve plemenite plinove, sve halogene elemente te vodik, ugljik, dušik, kisik, fosfor i sumpor. Halogeni elementi, kisik i sumpor s metalima se vezuju ionskom vezom. Veze kojima se vodik, ugljik, dušik i fosfor vezuju s metalima razlikuju se od uobičajenih kovalentnih i ionskih veza. Postoji 17 nemetala: vodik (plin, H₂), helij (plin, He), ugljik (krutina, dijamant i grafit, C), dušik (plin, N₂), kisik (plin, O₂), fluor (plin, F₂), neon (plin, Ne), fosfor (krutina, bijeli P₄ i crveni P_∞), sumpor (krutina, S₈), klor (plin, Cl₂), argon (plin, Ar), selenij (krutina, Se_∞), brom (tekućina, Br₂), kripton (plin, Kr). jod (krutina, I₂), ksenon (plin, Xe) i radon (plin, Rn).

neolitik ili mlađe kameno doba (grč. neos ‒ nov + lithos ‒ kamen) je dugo razdoblje u ljudskoj povijesti između 12. i 6. tisućljeća prije Krista. U neolitiku se razvija zemljoradnja i stočarstvo, pojavljuju se stalna naselja te se prelazi na "sjedilački način života".  Proizvodi se keramičko posuđe i drugi predmeti od pečene gline. Umjetnost se ogleda u ukrašavanju keramičkih posuda i različitih kultnih predmeta.

nepolarne su one molekule u kojima težišta pozitivnoga električnog naboja jezgara i negativnoga električnog naboja elektrona padaju u isto mjesto. Nepolarne su primjerice molekule metana, benzena i dr.

neutralizacija je kemijska reakcija između kiseline i lužine pri čemu nastaju sol i voda.
HCl + NaOH → NaCl + H₂O
H₂SO₄ + 2 NaOH → Na₂SO₄ + 2 H₂O

neutralna je ona otopina u kojoj su koncentracije iona H⁺ i OH^– jednake.

neutron je subatomska čestica bez električnoga naboja. Masa neutrona približno je jednaka masi protona.

nezasićena otopina je ona otopina koja sadržava manje otopljenih tvari od zasićene otopine. Nezasićena otopina može otapati dodatne količine tvari sve dok ne nastane zasićena otopina.

nikotin je sastojak duhana i duhanskoga dima te je jedan od najvažnijih faktora odgovornih za stvaranje ovisnosti o pušenju. Nikotin se nekad rabio kao insekticid. Danas se u tu svrhu rabe njegovi derivati. U vrlo malim koncentracijama djeluje kao stimulans za većinu sisavaca. Otrovan je. Procjenjuje se da doza  40 ‒ 60 mg (0,5 ‒ 1,0 mg/kg) može biti smrtonosna za odrasloga čovjeka.^. Simptomi trovanja izazvani dugotrajnim pušenjem su lupanje srca i kronični katar dušnika i bronhija. Na kraju dolazi do popuštanja srca, kome i smrti. Simptomi apstinencije od nikotina su ljutnja, strah, nemir, nervoza, depresija, problemi s koncentracijom, povećan apetit i jaka želja za nikotinom. Ti simptomi najčešće nestaju u roku 3 do 4 tjedna. Za odvikavanje od pušenja najvažnija je jaka volja – izdržati ta 3 do 4 tjedna.

niton, znak Nt, je prvotno ime za radon. Taj se naziv često javlja u križaljkama.

nitrati su soli dušične kiseline, HNO₃ – natrijev nitrat, NaNO₃, kalcijev nitrat, Ca(NO₃)_2, aluminijev nitrat, Al(NO₃)₃ itd.

normalni atmosferski tlak je tlak od 101 325 Pa (jedna atmosfera).

nukleoni je zajednički naziv za protone i neutrone – čestice koje tvore atomsku jezgru. Protoni imaju jedinični električni naboj pozitivnoga predznaka. Neutroni nemaju električnoga naboja. Mase protona i neutrona približno su jednake.

nukleus ili atomska jezgra je središnji dio atoma u kojem je koncentrirana gotovo sva njegova masa. Jezgra atoma ima pozitivan električni naboj jer se sastoji se od subatomskih čestica, pozitivno nabijenih protona i neutrona koji nemaju električnoga naboja. Promjer je atomske jezgre oko 10 000 puta manji od promjera atoma.

nuklid je atom nekoga elementa s poznatim brojem neutrona u jezgri. Primjerice, atomi ¹²C, ¹³C i ¹⁴C su različiti nuklidi ugljika. Atomi istoga kemijskog elementa s različitim brojem neutrona u jezgri zovu se izotopi (grč. isos ‒ isti + topos ‒ mjesto).

O

octena kiselina je najvažnija karboksilna kiselina čija je formula CH₃COOH. Rabi se za konzerviranje zelenoga povrća (zimnica, kiseli krastavci, paprika), kao začin salati i drugim jelima. U trgovinama kućanskih potrepština dolazi kao 9-postotna otopina.

okolina i sustav važni su pojmovi za razumijevanje promjena energije pri kemijskim reakcijama. Pod sustavom kemičar uvijek razumije reakcijsku posudu, epruvetu, čašu ili tikvicu zajedno s reaktantima. Pod okolinom se razumijeva sve ono što nije sustav. Okolina može biti zrak ili čaša s vodom u koju je uronjena epruveta ili tikvica s reaktantima. Ako se tijekom reakcije toplina oslobađa, temperatura promatranoga sustava (sadržaja reakcijske posude) poraste, a toplina iz promatranoga sustava prelazi u okolinu. Takve se kemijske reakcije nazivaju egzotermnima. Ako se tijekom kemijske reakcije temperatura promatranoga sustava snizi, toplina prelazi iz okoline u promatrani sustav. Takve se kemijske reakcije nazivaju endotermnima.

oksidacija. Prvotno se oksidacijom nazivalo spajanje nekoga elementa s kisikom, primjerice gorenje ugljena ili hrđanje željeza, a redukcijom oduzimanje kisika, primjerice pri dobivanju metala iz njihovih oksida. U školskoj praksi pod oksidacijom najčešće se razumije kemijska reakcija spajanja s kisikom. Danas se u kemijskom smislu oksidacijom naziva otpuštanje, a redukcijom primanje elektrona.

oksidi su spojevi s kisikom, primjerice MgO, CaO, CuO, FeO, Fe₂O₃, Al₂O₃, CO, CO₂, SO₂, SO₃ itd.

oksonijev ion je ion H₃O⁺. U neutralnim vodenim otopinama koncentracija oksonijevih iona, H₃O⁺, jednaka je koncentraciji hidroksidnih iona, OH^–. Ako je u vodenoj otopini koncentracija iona H₃O⁺ veća od koncentracije iona OH^–, otopina je kisela. Ako je u vodenoj otopini koncentracija iona H₃O⁺ manja od koncentracije iona OH^–, otopina je lužnata. U jednadžbama kemijskih reakcija umjesto oksonijeva iona, H₃O⁺, najčešće se piše ion H⁺.

opojne droge su tvari koje djeluju na centralni živčani sustav. Molekule nekih droga djeluju na neurone presinaptički, druge djeluju postsinaptički, dok neke ne djeluju na sinapsu, nego utječu na akson te tako izazivaju drukčije stanje svijesti jer mozak dobiva krive kemijske signale. Sve opojne droge trajno oštećuju mozak i druge dijelove živčanoga sustava.

ormarić prve pomoći. Na ormariću mora biti i označena adresa najbližega liječnika, imena radnika osposobljenih za pružanje prve pomoći i sadržaj ormarića.

NAZIV                                                                              KOLIČINA

Podsjetnik o pružanju prve pomoći koji je preporučilo ministarstvo zdravstva

Zavoj s jastučićem 9 cm x 11 cm                                  5

Zavoj s jastučićem 10 cm x 12 cm                                2

Kaliko - zavoj 8 cm x 5 m                                            5

Krep zavoj 10 cm x  5m                                               2

Elastični zavoj 6 cm x 4 m                                             5

Elastični zavoj 10 cm x 4 m                                           5

Oblog s jastučićem 10 cm x 4 cm                                   5

Oblog s jastučićem 10 cm x 8cm                                    5

Vata 100 g                                                                   1

Trokutni rubac                                                              5

Samoljepljiva vrpca 2 cm x 1 m                                     1

Samoljepljiva vrpca 2 cm x 5 m                                     1

Sterilna kompresa 5 cm x 5 cm                                      5

Sterilna kompresa 10 cm x 10 cm (2 komada)                 5

Sterilna gaza 0,4 m                                                        1

Sterilna gaza 0,8 m                                                        1

Igle sigurnosnice                                                            5

Škare 14,5 cm                                                               1

Aluplast 50 cm x 80 cm (steril)                                        1

Aluplast kompresa 5 cm x 9c m (steril)                           10

Rukavice za jednokratnu uporabu                               5 pari

otapalo je tekućina u kojoj se otapaju druge krute, tekuće ili plinovite tvari pri čemu nastaje otopina. Pod otapalom se razumijeva onaj sastojak homogene smjese koji je u velikom višku u odnosu na otopljene tvari.

otopina je homogena smjesa dvaju ili više sastojaka od kojih je jedan u velikom višku. Sastojak koji je u višku naziva se otapalo. Tvari koje nisu u višku su otopljene tvari. Otapalo može biti krutina ili tekućina, a otopljene tvari krutine, tekućine i plinovi. Zlatni nakit je homogena smjesa ili kruta otopina srebra, platine i drugih metala u zlatu koje je u višku. Mineralna voda je tekuća otopina krutih tvari, različitih soli i plinova u vodi. Smjese plinova nije uobičajeno zvati otopinama.  

ozon je alotropska modifikacija kisika. Molekule kisika sastoje se od dva međusobno povezana atoma kisika što se iskazuje formulom O₂. U ozonu su međusobno povezana tri atoma kisika tako da je formula ozona O₃. Molekula ozona ima oblik slova V.

P

Paracelsus, pravim imenom Theophrast Bombast od Hohenheima, rodio se krajem godine 1493. u Einsiedelnu nedaleko od Züricha. Od 1529. godine poznat je po nadimku Paracelsus, tj. onaj nad Celsusom, slavnim rimskim liječnikom iz 1. stoljeća. Možda se sam tako prozvao, a možda su ga drugi tako prozvali zbog "paradoksalnosti" njegovih djela, za razliku od Celsusovih. S još dva pridodana, njegovo puno latinizirano ime bilo je Paracelsus Theophrastus Philippus Aureolus Bombastus von Hohenheim. To također svjedoči o njegovu značaju i njegovu nastojanju da bude drukčiji od ostalih, što je isticao i svojim geslom: "Neka ne pripada drugome onaj tko može biti svoj." Od rane je mladosti puno lutao po svijetu skupivši mnogo medicinskoga i kemijskoga znanja. Ne zna se je li ikada završio redovni studij na nekome univerzitetu. Poznato je samo da je godine 1526. bio profesor medicine na univerzitetu u Baselu. Tamo je došao u sukob s profesorskim zborom jer je predavanja držao na njemačkom jeziku umjesto na latinskom te da je napisao letak protiv zastarjele Galenove medicine. Sukob je dosegao vrhunac kada je na skupu razuzdanih studenata na Ivanje 24. lipnja 1527. godine zapalio knjigu Avicenina Canona, djelo na kojem se temeljila tadašnja sveučilišna medicinska nastava, posuvši je sumporom i salitrom. Poslije toga je opet lutao po svijetu. Kažu da je bio u Senju i Varaždinu. Paracelsusovo shvaćanje bolesti kao i liječenje kemikalijama bilo je novo pa ga smatraju reformatorom medicine. I smrtonosan otrov jest lijek ako se primijeni u maloj količini, bilo je njegovo načelo. Umjesto velikih i pogibeljnih uveo je male doze živinih spojeva protiv sifilisa. U tome i jest njegova zasluga za kakvo takvo liječenje te zaraze koja je poslije otkrića Amerike kao morbus gallicus, "francuska bolest", harala Europom. Svadljiv i nepomirljiv, ne "hoteći praviti ustupke ni običajima ni autoritetima", nije mogao dulje vrijeme ostati u istom gradu. Napokon, 1538. godine, na biskupov poziv, nastanio se u Salzburgu gdje je 1541. i umro u krčmi „K Bijelom konju“ na klupi pored kamina. Paracelsus se odao piću. Pio je u krčmi sa seljacima, a zatim diktirao svoja djela, što objašnjava njihov zbrkan i protuslovan stil. Takav stil života nije mu priječio da napiše velik broj knjiga, čak 364 naslova u kojima je izložio svoje poglede na medicinu i alkemiju. Njegova djela shvaćena su i djelomično prihvaćena tek stoljeće ili dva poslije njegove smrti. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

parafin je čvrsta bijela masa slična vosku. To je smjesa alkana s 18 – 35 ugljikovih atoma i s talištem od 45 do 55°C. Upotrebljava se u proizvodnji svijeća, krema, laštila, maziva te za konzerviranje sira, voća, jaja i dr. Dobiva se vakuumskom destilacijom iz ostataka nakon atmosferske destilacije nafte.

perioda je redak u periodnom sustavu elemenata. Elementi u periodi slijede jedan iza drugoga prema porastu protonskoga ili rednoga broja. Periode sadržavaju različit broj elemenata. Prva perioda sadržava samo dva elementa, vodik i helij. Druga i treća sadržavaju po osam, a četvrta i peta po 18 elemenata. Šesta perioda sadržava 32 elementa. Sedma perioda sadržava samo šest elemenata koji se nalaze u prirodi, dok su ostali kratkoživući umjetno proizvedeni elementi.

periodni sustav elemenata je tablica u kojoj su elementi poredani u niz prema rastućem protonskome ili rednome broju. U periodnom su sustavu elementi poredani u redove ili periode i stupce ili skupine. Skupine sadržavaju elemente sličnih kemijskih svojstava. Tijekom XVIII. stoljeća i prvih desetljeća XIX. stoljeća mnogi su istraživači uspjeli prikupiti brojne podatke o svojstvima tada poznatih kemijskih elemenata i njihovih spojeva. To je znanje činilo bitnu osnovu za sistematizaciju svojstava elemenata. Već se tada znalo da neki kemijski elementi pokazuju slična kemijska svojstva. Litij natrij i kalij burno reagiraju s vodom, dajući jake lužine. Kalcij, stroncij i barij manje burno reagiraju s vodom i daju slabije lužine. Sulfati i karbonati kalcija, stroncija i barija u vodi su netopljivi. Klor, brom i jod daju slične spojeve s litijem, natrijem i kalijem itd. Oslanjajući se na sličnosti kemijskih svojstava i na poznavanje relativnih atomskih masa, mnogi su istraživači pokušavali načiniti racionalnu klasifikaciju elemenata. Najprije je njemački kemičar Johann Wolfgang Döbereiner 1829. uočio trijade, odnosno skupine od po tri kemijska elemenata sličnih kemijskih svojstava. Zatim je engleski kemičar John Alexander Reina Newlands 1865. otkrio da se elementi sličnih kemijskih svojstava pojavljuju u intervalima od osam elemenata. Najviše uspjeha imao je ruski kemičar i profesor Sveučilišta u Petrogradu Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834. –1907.). On je 1869. godine poredao kemijske elemente u niz po rastućim relativnim atomskim masama. Kad bi u nizu elemenata došao do elementa sličnih kemijskih svojstava s nekim prethodnim elementom, započeo je novi redak stavljajući kemijski slične elemente jedne ispod drugih. Tako je dobio tablicu koja je sadržavala horizontalne redove ili periode i vertikalne stupce ili skupine. Tim su se načinom u istoj skupini našli elementi sličnih kemijskih svojstava. Mendeljejeva tablica sadržavala je mnoga prazna mjesta jer su u to doba bila poznata samo 63 elementa. Mendeljejev je u jednom svom članku iz 1871. godine predvidio postojanje i svojstva još 11 tada nepoznatih elemenata. Predviđanja su se ostvarila još za njegova života, a novootkriveni elementi imali su upravo svojstva koja je on predvidio. Mendeljejev je bio toliko siguran u otkrivenu zakonitost, po kojoj se svojstva elemenata periodički mijenjaju (periodni zakon), da je za 9 elemenata ispravio tada krivo određene relativne atomske mase. Važno je naglasiti da je Mendeljejev do Periodnoga sustava elemenata došao prije otkrića o građi atoma. Otkrića o građi atoma početkom 20. stoljeća samo su potvrdila ispravnost Mendeljejevoga periodnog zakona. Redni broj elementa u Mendeljejevome periodnom sustavu elemenata jednak je protonskom ili rednom broju atoma dotičnoga elementa. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

pesticidi su tvari koje se u poljoprivredi rabe za zaštitu usjeva od gljivica (fungicidi), korova (herbicidi), insekata (insekticidi) i drugih nametnika. Pesticidi se primjenom izravno odlažu u okoliš. Neki su teško razgradivi pa se u okolišu dugo zadržavaju te nakupljaju u tlu i vodi. Nalazimo ih u mikroorgnizmima koji su početna karika hranidbenoga lanca. Njima se hrane organizmi na višem stupnju hranidbenoga lanca. Male doze pesticida sve više se nakupljaju i zbrajaju. Čovjek je zadnja karika u hranidbenome lancu pa se hrani biljkama i životinjama koje sadržavaju otrove. Mnogi pesticidi ubijaju korisne kukce, ribe i ptice te tako često čine više štete nego koristi.

pH je mjera kojom se izražava kiselost ili lužnatost otopina. Neutralne otopine imaju pH = 7 (čitaj: pe-ha jednako sedam). U kiselim je otopinama pH < 7, a u lužnatim je pH > 7.

piroliza je razlaganje tvari djelovanjem topline (grč. pyr – vatra + lysis – razlaganje).

plemeniti plinovi su elementi 18. skupine periodnoga sustava elemenata: helij, neon, argon, kripton, ksenon i radon. Helij su 1868. godine otkrili Pierre Jules César Janssen i Sir Joseph Norman Lockyer.  Ime mu dolazi od grčke riječi helios što znači Sunce. Neon su 1898. godine otkrili Sir William Ramsay i Morris William Travers. Ime je dobio od grčke riječi neos što znači nov. Anegdota kaže da je Ramsay došavši kući kazao kako je otkrio novi plin i da ne zna kako ga nazvati. Navodno je njegov sin tada rekao neka ga nazove nov. Argon su 1894. godine otkrili Lord Raleigh i Sir William Ramsay. Ime mu dolazi od grčke riječi argos što znači lijen ili neaktivan. Kripton su 1898. godine otkrili Sir William Ramsay i Morris William Travers. Ime je dobio od grčke riječi krypto što znači skriven. Iste su godine otkrili i ksenon.  Ime je dobio od grčke riječi ksenos što znači stranac ili gost. Radon su 1899. godine otkrili Robert Bowie Owens i Ernest Rutherford. Nastaje raspadom radija pa je po njemu i dobio ime. Prvotno je nazvan niton (znak Nt) po latinskoj riječi nitere što znači sjati ili svijetliti. To se ime često pojavljuje u križaljkama što kod većine izaziva nedoumice. Atomi plemenitih plinova ne spajaju se međusobno kao ni s atomima drugih elemenata i zato su dobili atribut plemeniti. Iznimku čini ksenon. Do danas je načinjeno više stotina spojeva ksenona, npr. s fluorom XeF₂, XeF₄, XeF₆, i kisikom XeO₃. Neki su spojevi plemenitih plinova vrlo stabilni, kao na primjer Rb₂XeF₈ koji se ne raspada ni pri 400 °C. Dobiveni su i neki spojevi kriptona i radona.

plin je agregacijsko stanje u kojem su čestice tvari daleko jedna od druge. Čestice plina nasumično se gibaju velikim brzinama po cijelom volumenu posude, sudaraju se međusobno i sa stijenkama posude u kojoj se nalaze. Udarci čestica plina na stijenke posude očituju se kao tlak plina. Ako se u posudi stalnoga volumena pri istoj temperaturi nalazi dvostruko veći broj čestica plina, broj udaraca na stijenke posude bit će dva puta veći pa će i tlak plina biti dva puta veći. Kad se temperatura istoga plina povisi, poveća se kinetička energija njegovih četica. Pri višoj temperaturi čestice plina giblju se brže pa se broj udaraca na stijenke posude poveća što se očituje kao povećanje tlaka plina. Zato tlak plina raste porastom temperature.  Volumen posude u kojem se nalazi plin mnogostruko puta je veći od volumena samih čestica plina. Zato se plinovi mogu stlačiti, odnosno nemaju stalan oblik ni volumen.

pneumatska kemija nije bila kemijska grana, nego povijesno razdoblje od oko 1730. godine do kraja 18. stoljeća. U tom su se razdoblju kemičari posvetili izučavanju plinova. Plinove su mogli skupiti tek pomoću posebne naprave koju je izumio engleski kemičar S. Hales i opisao je 1727. godine kao pneumatic trough, pneumatsko korito ili pneumatska kada. Halesova zasluga bila je u tome što je povezao dvije posude. U jednoj je plin razvijao, a razvijeni plin hvatao je u kadi s vodom u bocu napunjenu vodom s grlom okrenutim prema dolje. Pomoću pneumatske kade najviše plinova otkrio je i istražio engleski kemičar J. Priestley (1733. ‒ 1804.).

polarne su one molekule u kojima težišta pozitivnoga naboja jezgara i negativnoga naboja elektrona na padaju na isto mjesto. Zato jedan kraj polarne molekule ima mali pozitivni, a drugi mali negativni električni naboj. U molekuli vode, H₂O, koja ima oblik slova V, atom kisika ima vrlo mali negativni, a atomi vodika vrlo mali pozitivni naboj. U molekuli amonijaka, NH₃, koja ima oblik trostrane piramide s dušikovim atomom na vrhu, na dušikovom atomu je vrlo mali negativni, a na vodikovim atomima vrlo mali pozitivni naboj. Polarne se molekule međusobno privlače jakim elektrostatskim silama, dok su privlačne sile između nepolarnih molekula slabe. Zato su tališta i vrelišta tvari s molekulama polarne građe viša od onih nepolarne građe iste ili čak veće relativne molekulske mase. Primjerice, vrelište je vode (M_r = 18) pri 100 ºC, a ugljikova dioksida (M_r = 44) pri ‒78 ºC. Molekule ugljikova dioksida nepolarne su građe i međusobno se privlače slabim silama.

polikristalne krutine sastoje se od mnoštva gusto zbijenih vrlo sitnih kristala različite prostorne orijentacije. Mehanička svojstva polikristalnih materijala poboljšavaju se smanjenjem veličine kristala. Općenito vrijedi ‒ što su kristali manji, mehanička su svojstva materijala bolja. Svi su metali polikristalne građe.

polisaharidi su spojevi koji se sastoje od velikoga broja jednostavnih šećera (monosaharida) povezanih glikozidnom vezom. Polisaharidi sastavljeni samo od jedne vrste monosaharida nazivaju se homopolisaharidi, a oni od više različitih vrsta heteropolisaharidi. Polisaharidi su često vrlo razgranate molekule s relativnom molekularnom masom od nekoliko milijuna. Najvažniji polisaharidi su celuloza, škrob i glikogen.

polumetali su kemijski elementi čija su fizikalna svojstva na prijelazu između svojstava metala i nemetala. Slabo provode toplinu i električnu struju. U polumetale svrstavamo bor, silicij, germanij, arsen, selenij, antimon, telurij i astacij. Selenij u nekim udžbenicima svrstavaju u nemetale zbog njegove sličnosti sa sumporom. No, selenij se javlja u više alotropskih modifikacija. Sivi ili metalni selenij stabilan je pri sobnoj temperaturi, a tali se pri 220 ºC. U tami vrlo slabo provodi električnu struju, ali osvijetljavanjem vodljivost mu se poveća i tisuću puta. Zbog tih poluvodičkih svojstava bolje je selenij svrstati u polumetale. Svakodnevno rabiš mobitel, računalo ili gledaš televiziju. Je li ti poznato da se rad svih tih uređaja temelji na fizikalnim svojstvima polumetala. Najviše se pritom koristi silicij. Sive je boje i metalnoga sjaja. Drobi se udarcem čekića. Običan silicij, kakav možemo naći u kemijskom laboratoriju, slabo provodi električnu struju. Sadržava mnogo nečistoća. Za izradu dioda, tranzistora, čipova i drugih dijelova bitnih za rad tvoga mobitela, računala ili televizora, potreban je silicij naročite čistoće. Različitim kemijskim i fizikalnim postupcima silicij se mora pročistiti toliko da na milijardu atoma silicija dolazi manje od jednoga atoma nečistoća. Tako pročišćen silicij milijun puta slabije provodi električnu struju od običnoga silicija. Pročišćeni se silicij rastali i naročitim postupkom kristalizira tako da se dobiju kristali teški i nekoliko desetaka kilograma. Kristal režu na vrlo tanke pločice, bruse i poliraju. Pri povišenoj temperaturi jedna se strana pločice izloži parama fosfora, a druga bora. Tako onečišćena pločica silicija ima zanimljiva svojstva. U jednom smjeru ponaša se kao vodič za istosmjernu struju, a u suprotnom kao izolator. Upravo to svojstvo silicija, izazvano namjernim i kontroliranim unošenjem nečistoća, omogućuje rad tvog mobitela, računala i drugih elektroničkih uređaja. O tome ćeš više učiti u srednjoj školi.

površinski aktivne tvari – Vidi tenzidi.

praskavac je smjesa dva volumna dijela vodika i jednoga volumnog dijela kisika, odnosno smjesa plinova dobivenih elektrolizom vode. Zapaljen praskavac eksplodira uz zaglušujući prasak. U posebnom plameniku praskavac mirno izgara pri čemu se postiže temperatura oko 3000 ºC.

prekristalizacija je postupak otapanja tvari u odabranom otapalu, najčešće pri povišenoj temperaturi, a potom polaganoga hlađenja dobivene zasićene otopine tako da iz nje iskristaliziraju čisti kristali otopljene tvari. Postupak se temelji na razlici topljivosti pri višoj i nižoj temperaturi. Ista količina otapala pri nižoj temperaturi može otopiti manje tvari pa hlađenjem otopine zasićene pri višoj temperaturi višak otopljene tvari iskristalizira. Izlučeni se kristali filtriranjem odvoje od ostatka otopine ‒ matičnice. Matičnica je nezasićena u odnosu na nečistoće pa one u njoj ostaju otopljene.

prezasićena otopina je otopina koja sadržava više otopljene tvari nego zasićena otopina pri istoj temperaturi. Prezasićena otopina je nestabilna pa potresanje, čestice prašine ili kristalić otopljene tvari mogu uzrokovati naglu kristalizaciju takve otopine. Pritom se oslobađa toplina kristalizacije.

prijelazni metali su elementi od četvrte do jedanaeste skupine periodnoga sustava elemenata, odnosno elementi s nepopunjenim d-orbitalama. Prema strogoj definiciji ‒ prijelazni su metali oni koji čine ione s nepopunjenim d-orbitalama. Zato u prijelazne metale ne spadaju elementi treće skupine (Sc, Y, La) jer čine trovalentne ione (prazne d-orbitale) ni elementi dvanaeste skupine (Zn, Cd, Hg) jer čine ione s popunjenim d-orbitalama. Neki autori ubrajaju Sc, Y i La u prijelazne metale.

produkti su nove tvari koje nastaju kemijskom reakcijom između reaktanata. Primjerice, zagrijavanjem smjese cinka i sumpora nastaje cinkov sulfid prema jednadžbi:
Zn  + S → ZnS.
Cink i sumpor su reaktanti, a cinkov je sulfid produkt kemijske reakcije.

proteaze su enzimi koji cijepaju peptidne veze u bjelančevinama. Nalaze se u svim organizmima i sudjeluju u mnogim fiziološkim procesima. Posljednjih se godina sve više primjenjuju u medicini, farmaciji, proizvodnji sira, mekšanju mesa, štavljenju kože ili kao dodaci sredstvima za pranje rublja (deterdžentima).

proteini ili bjelančevine građeni su od velikoga broja aminokiselina međusobno povezanih poput karika u lancu. U prirodi se javlja samo dvadesetak različitih aminokiselina. Redoslijed i broj različitih aminokiselina u lancu određuje svojstva svakoga proteina. Promjena redoslijeda ili vrste samo jedne aminokiseline daje protein drukčijih svojstava. Uz vodu, proteini su najvažnija tvar u tijelu. Moramo ih uzimati hranom. Glavni izvor proteina su namirnice životinjskoga podrijetla: meso, jaja, sir itd.

proton je subatomska čestica jediničnoga pozitivnog električnog naboja. Sastojak je svake atomske jezgre. Broj protona u atomskoj jezgri određuje kojemu kemijskom elementu taj atom pripada. Masa protona je oko 2000 puta veća od mase elektrona. Naboj protona jednak je naboju elektrona, ali suprotna predznaka.

protonski broj je broj protona u jezgri atoma. Naziva se još redni broj i označuje se znakom Z.

Proust, Louis Joseph (1754. – 1826.) ugledni je francuski kemičar. Prvi je kemijskom analizom dokazao da se bazični bakrov(II) karbonat dobiven u laboratoriju nimalo ne razlikuje od minerala malahita, prirodnoga bazičnog bakrova(II) karbonata, Cu₂(OH)₂CO₃.  Analizirajući sastav različitih spojeva Proust je otkrio zakon stalnih omjera masa: kemijski se elementi u pojedinom spoju uvijek spajaju u istom omjeru masa bez obzira na način dobivanja ili porijeklo spoja. 

R

razrijeđena otopina sadržava malo otopljene tvari. Sastav otopina obično se iskazuje masenim udjelom, odnosno omjerom mase otopljene tvari prema masi otopine (otapala i otopljene tvari zajedno).

razrjeđivanje je postupak pripremanja otopine manje koncentracije, npr. ulijevanjem zasićene otopine šećera ili neke soli u željenu količinu vode. Sumporna se kiselina, kao i sve druge kiseline razrjeđuju tako da se u tankom mlazu uz miješanje ulijevaju u veliku količinu hladne vode. Opasnost! Postupiš li obratno, odnosno uliješ li vodu u koncentriranu sumpornu kiselinu, doći će do nagloga isparavanja vode pri čemu kapljice koncentrirane sumporne kiseline pršte na sve strane. Tako ćeš izazvati opekline na licu i rukama te uništiti odjeću.

reakcija neutralizacije je reakcija između kiseline i lužine pri čemu nastaje sol dotične kiseline i voda. U reakcijama neutralizacije sudjeluju samo ioni H₃O⁺ i OH^– koji međusobnom reakcijom tvore vodu.
NaOH + HCl → H₂O + Na⁺ + Cl^–
Pripadni kation lužine i kiselinski ostatak, ostaju u otopini i čine otopinu soli.

reakcija supstitucije je kemijska reakcija kojom se u nekom organskom spoju atomi vodika supstituiraju (zamjenjuju) atomom nekoga drugog elementa. Primjerice, ako se smjesa klora i metana izloži jakoj sunčevoj svjetlosti, doći će do reakcije supstitucije pri kojoj se jedan ili više atoma vodika na molekuli metana zamijene atomima klora: CH₄ + ½ Cl₂ → CH₃Cl  +  HCl.

reakcije adicije događaju se kod nezasićenih spojeva. Molekule reaktanta adiraju se na dvostruke ili trostruke veze druge molekule pri čemu najčešće nastaju zasićeni spojevi. Primjerice, adicijom broma na dvostruku vezu između ugljikovih atoma u etenu nastaje 1,2-dibrom-etan: CH₂=CH₂ + Br₂ → CH₂Br-CH₂Br. Adicijom klorovodika na eten dobije se etil-klorid: CH₂=CH₂ + HCl → CH₃CH₂Cl. Adicijom vode na eten uz katalizator i pri povišenom tlaku dobije se etanol: CH₂=CH₂ + H₂O → CH₃CH₂OH.

reaktanti su polazne tvari u kemijskoj reakciji ili tvari koje sudjeluju u kemijskoj reakciji.

redni broj, Z, je broj protona u jezgri atoma. Još se naziva protonski broj.

redukcija. U školskoj praksi pod redukcijom razumije se oduzimanje kisika, a pod oksidacijom najčešće se razumije kemijska reakcija spajanja s kisikom. Danas se u kemijskom smislu oksidacijom naziva otpuštanje, a redukcijom primanje elektrona.

redukcijski ventili nazivaju se još i ventili za regulaciju tlaka (regulatori tlaka). Njihova je zadaća održavanje zadane razine sniženoga izlaznog tlaka uz povišen ulazni tlak. Primjenjuju se za snižavanje (redukciju) izlaznoga tlaka plinova, kisika, dušika, helija i dr. koji se pod tlakom 100 do 200 bara transportiraju u čeličnim bocama. Redukcijski ventili za nezapaljive plinove imaju desni navoj, a oni za zapaljive plinove, kao što je vodik, imaju lijevi navoj.

relativna atomska masa kemijskog elementa, A_r(E), je broj koji pokazuje koliko je puta prosječna masa atoma nekoga kemijskog elementa veća od atomske jedinice mase dalton. (Atomska jedinica mase približno je jednaka masi jednoga atoma vodika.) Relativna atomska masa je neimenovani broj.

relativna molekulska masa, M_r, je broj koji kaže koliko je puta prosječna masa molekula nekoga kemijskog spoja veća od atomske jedinice mase dalton. Relativna molekulska masa izračuna se tako da se zbroje relativne atomske mase svih atoma u molekuli. Primjerice, relativna molekulska masa glukoze, C₆H₁₂O₆, jest: M_r(C₆H₁₂O₆) = 6A_r(C) + 12A_r(H) + 6A_r(O).

rompski kristalni sustav jedan je od sedam kristalnih sustava. U rompskom kristalnom sustavu sve tri kristalografske osi su različite duljine i okomite jedna na drugu.

rubin je kristalizirani oblik aluminijeva oksida, Al₂O₃, odnosno mineral korund. Kristali onečišćeni kromom su crveni pa se nazivaju rubin (lat. rubidus – tamnocrven). Rubini se rabe kao nakit, kao ležišta osovina u satovima te u druge tehničke i znanstvene svrhe. Rubini se naveliko proizvode umjetnim putem tako da prah aluminijeva oksida onečišćen kromovim oksidom pada kroz plamen praskavca na vršak prirodnoga kristala rubina (Verneuil-ov proces). Pritom se aluminijev oksid rastali (talište 2072 ºC) i na vršku prirodnoga kristala rubina tvori kapljicu rastaljena aluminijeva oksida. Kristal s rastaljenom kapljicom postupno se spušta prema dolje, u hladnije dijelove plamena, pa rastaljeni aluminijev oksid kristalizira. Pritom prirodni rubin služi kao jezgra za kristalizaciju aluminijeva oksida iz taline. Tako se dobiju kristali željene kristalografske orijentacije. Ovim se postupkom mogu dobiti kristali rubina promjera nekoliko centimetara i duljine od metra. Prirodni su rubini sitni i rijetki pa su zato skupi.

ruda je stijena koja sadržava korisne minerale. Rude često sadržavaju manje ili veće količine beskorisnih minerala, tzv. jalovinu. Ruda mora sadržavati minerale koji su vrijedni i ekonomski isplativi za vađenje. Rudni minerali najčešće su oksidi, sulfidi, silikati ili "plemeniti" metali kao što su srebro, zlato i platina.

S

safir, kao i rubin, je kristalizirani oblik aluminijeva oksida, odnosno minerala korunda. Svi bezbojni ili obojeni kristali korunda (osim rubina) nazivaju se safirima.

saharidi su jednostavni ugljikohidrati, slatka okusa, iznimno važni u prehrani i metabolizmu svih živih bića. Razlikujemo monosaharide opće formule (CH₂O)_n, oligosaharide, izgrađene od nekoliko međusobno povezanih ostataka monosaharida, i polisaharide, izgrađene od velikoga broja međusobno povezanih ostataka monosaharida.

sastav zraka istraživali su u prošlosti mnogi slavni kemičari. Švedski kemičar Carl Scheele (1742. – 1786.) opazio je 1773. godine da se volumen zraka koji se nalazi npr. u doticaju s mokrim strugotinama željeza smanji za 1/5 prvotnoga volumena. Spaljivanjem fosfora u začepljenoj boci ustanovio je da voda, kad se boca odčepi pod vodom, ispuni 1/5 volumena boce. Na osnovi mnogobrojnih pokusa ustanovio je da se zrak sastoji od „ognjenoga zraka” (kisika) i „pokvarenoga zraka” (dušika). Sheele je uspio zagrijavanjem živina oksida, HgO, dobiti čisti kisik. Istodobno kad i Sheele, proučavanjem sastava zraka bavio se i engleski kemičar Joseph Priestley (1773. – 1804.). Nakon mnogih pokusa, 1. kolovoza 1774. Priestley je zagrijavao živin oksid pomoću povećala i Sunčevih zraka. Otkrio je da se pritom razvija plin (kisik) u kojemu svijeća gori vrlo intenzivnim plamenom. Tako se otkriće kisika pripisuje dvojici kemičara ‒ Priestleyu i Scheeleu. Istraživanjem sastava zraka bavio se i francuski znanstvenik A. L. Lavoisier. On je u retorti zagrijavao živu u točno poznatu volumenu zraka. Dugotrajnim grijanjem žive pri nižoj temperaturi dobio je crveni prah, živino vapno, i „inaktivni zrak” (dušik) koji nije podržavao disanje i gorenje. Riječ inaktivan (nedjelotvoran) složenica je dviju latinskih riječi: in – u složenicama ima odrečno značenje u odnosu na glavnu riječ te activus – djelatan. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

sažeta strukturna formula predočuje redoslijed povezivanja ugljikovih atoma u molekuli. Sljedeća tablica prikazuje odnos između sažete i molekulske formule članova homolognoga niza alkana.

Alkan	Sažeta strukturna formula	Molekulska formula
metan	CH4	CH4
etan	CH3−CH3	C2H6
propan	CH3−CH2−CH3	C3H8
butan	CH3–(CH2)2−CH3	C4H10
pentan	CH3−(CH2)3−CH3	C5H12
heksan	CH3−(CH2)4−CH3	C6H14
heptan	CH3−(CH2)5−CH3	C7H16
oktan	CH3−(CH2)6−CH3	C8H18
nonan	CH3−(CH2)7−CH3	C9H20
dekan	CH3−(CH2)8−CH3	C10H22

sedimentacija je taloženje ili slijeganje krutih čestica kroz tekućinu, npr. čestica gline. Heterogena smjesa razdvoji se na dva sloja, gornji bistri sloj i donji gusti sloj sastavljen pretežito od krutih čestica. U geologiji se pod sedimentacijom razumije dio procesa nastajanja sedimentnih stijena koje tvore 75 % Zemljine površine. U medicini se pod sedimentacijom razumije brzina taloženja eritrocita. Povećana brzina sedimentacije eritrocita je indikator za širok spektar bolesti.

simbol kemijskoga elementa označuje vrstu atoma. Najčešće se sastoji od dva početna slova njegova latiniziranoga imena. Pritom je prvo slovo uvijek veliko. Samo se za mali broj elemenata rabi simbol od jednoga slova (vodik – H, bor – B, ugljik – C, dušik – N, kisik – O, fluor – F, fosfor – P, sumpor – S, jod – I). Simbol H označuje atom vodika i kemijski element vodik. Simbol He označuje atom helija i kemijski element helij. Simbol Na označuje atom natrija i kemijski element natrij itd.

sinteriranje  je okrupnjavanje sitnozrnatoga materijala zagrijavanjem na temperaturu površinskoga taljenja. Pritom se zrna sljepljuju u čvrste, ali porozne materijale. Primjenjuje se u pripremi željeznih ruda za dobivanje željeza u visokoj peći. Usitnjena ruda pomiješa se sa usitnjenim koksom i dodacima, vapnencem i/ili kvarcnim pijeskom, preša u pilule (pelete) promjera od 2 do 5 cm i sinterira na pokretnoj rešetki. Sinteriranje se primjenjuje pri proizvodnji svih vrsta keramike, crijepa, porculana, staklokeramike itd. Sinteriranjem smjese praha volframova karbida, WC, i kobalta proizvode se alati poznati pod imenom Widia (njem. wie Diamant ).

sinteza u kemiji je postupak kojim se iz jednostavnijih tvari kemijskom reakcijom dobivaju nove tvari drukčijih fizikalnih i kemijskih svojstava. Primjerice, zagrijavanjem kemijskih elemenata cinka i sumpora dobije se cinkov sulfid prema jednadžbi: Zn + S → ZnS.

sintezni plin ili vodeni plin služi kao sirovina u industriji za sinteze organskih spojeva, kao gorivo kod zavarivanja te kao gorivo u proizvodnji stakla i u drugim industrijama gdje je potrebno razviti visoku temperaturu. Sintezni plin proizvodi se tako da se vodena para prevodi preko užarenoga ugljena ili koksa. Sastoji se uglavnom od ugljikovoga monoksida, CO, i vodika, H₂, onečišćenih malim količinama CO₂, N₂, CH₄, i O₂.

skupina ili grupa je stupac u periodnom sustavu elemenata. Skupine u periodnom sustavu označuju se arapskim brojevima od 1 do 18. Skupine sadržavaju elemente sličnih kemijskih svojstava.

slabe kiseline su tvari koje u vodenim otopinama malo povećavaju koncentraciju oksonijevih iona H₃O⁺. Često se umjesto oksonijeva iona u jednadžbama kemijskih reakcija navodi vodikov ion H⁺ ili hidratizirani vodikov ion H⁺(aq). Otopine slabih kiselina slabo provode električnu struju. Primjerice, octena kiselina je slaba kiselina.

slabe lužine su tvari koje u vodenim otopinama malo povećavaju koncentraciju hidroksidnih iona OH^–.

slitina je isto što i legura, a dobije se međusobnim staljivanjem dvaju ili više metala. Mjed je primjerice slitina bakra i cinka, bronca je slitina bakra i kositra, nehrđajući čelik je slitina željeza, kroma i nikla itd.

smeđi ugljen nastao je prije otprilike 50 milijuna godina iz nižega močvarnog bilja uz sudjelovanje četinjača i palmi, a u mlađim nalazištima i lisnatoga drveća. Postoji više vrsta smeđega ugljena koje se međusobno razlikuju po starosti, strukturi, boji i sadržaju bitumena. Ležišta smeđega ugljena često se nalaze blizu površine pa se ugljen rudari tzv. dnevnim kopom. Većina tako dobivenoga ugljena odmah se spaljuje u elektranama izgrađenim u blizini njegova ležišta.

smjesa može biti homogena i heterogena. Smjesa ima promjenjiv kemijski sastav. U homogenoj smjesi međusobno su izmiješane molekule različitih sastojaka tako da svaki dio smjese ima isti kemijski sastav i ista fizikalna svojstva. Primjerice, homogene su smjese zrak, bistri voćni sokovi, ledeni čaj ili otopina kuhinjske soli u vodi i dr. U homogenim smjesama nije moguće golim okom, a ni mikroskopom, vidjeti pojedine sastojke. U heterogenoj smjesi čestice pojedinih sastojaka mogu se vidjeti povećalom ili mikroskopom i razdvojiti fizikalnim metodama, npr. dekantiranjem, filtriranjem, centrifugiranjem i sl. U heterogenoj smjesi čestica svake tvari zadržava svoja fizikalna i kemijska svojstva.

smog nastaje kada su u atmosferi istodobno prisutni sumporov dioksid, voda i čestice dima. Tipična goriva, posebno ugljen, sadržavaju sumpor čijim izgaranjem nastaje sumporov dioksid i velike količine pepela čije najsitnije čestice odlaze u atmosferu kao dim. Krute čestice pepela djeluju kao katalizator za reakciju oksidacije sumporova dioksida u sumporov trioksid: SO₂ + ½ O₂ → SO₃. Osim toga, čestice pepela djeluju kao centri kondenzacije te se na njima vodena para kondenzira u sitne kapljice magle. Sumporov trioksid otapa se u vodi pa nastaje sumporna kiselina: SO₃ + H₂O →  H₂SO₄. Nastala sumporna kiselina također lebdi u zraku, a njezino udisanje oštećuje osjetljivo plućno tkivo. Godine 1952. petodnevna magla u Londonu uzrokovala je oko 4000 smrtnih slučajeva uslijed respiratornih bolesti. Nakon tih događaja, u Londonu i drugim metropolama doneseni su strogi propisi o čistoći zraka kojima je ograničeno izbacivanje dima i štetnih plinova u atmosferu. Naziv smog nastao je kombinacijom engleskih riječi smoke ‒ dim i fog ‒ magla.

soda ili natrijev karbonat, Na₂CO₃, je natrijeva sol ugljične kiseline, H₂CO₃. Rabi se u proizvodnji stakla, papira, deterdženata te kao sirovina za dobivanje drugih spojeva. Domovina prirodne sode bio je Egipat s nalazištem u Zapadnoj pustinji te još nekoliko nalazišta u Gornjem Egiptu. Soda se tu izlučivala sušenjem plitkih jezera nastalih za vrijeme visokih vodostaja Nila. Po kemijskom sastavu to je mineral trona, Na₃H(CO₃)₂^.2H₂O, s primjesama kuhinjske soli. Sabirali su je već u 5. tisućljeću prije Krista i rabili pri mumificiranju. Soda bikarbona ili natrijev hidrogenkarbonat, NaHCO₃, važna je industrijska sirovina. Rabi se u kućanstvu. Sastavni je dio različitih prašaka za pecivo. Zagrijavanjem se raspada na natrijev karbonat, Na₂CO₃, ugljikov dioksid, CO₂, i vodu, H₂O.

soli su spojevi ionske građe. Sve soli izgrađene su od pozitivno nabijenih iona, kationa, i negativno nabijenih iona, aniona. Soli nastaju neposrednim spajanjem metala s nemetalima, 2 Na + Cl₂ → 2 NaCl,
neutralizacijom kiselina i lužina pri čemu nastaju sol i voda,
HCl + NaOH →NaCl + H₂O,
otapanjem metala u kiselinama pri čemu nastaju sol i vodik,
Zn + 2 HCl → ZnCl₂ + H₂,
i reakcijom oksida metala s kiselinama pri čemu nastaje sol i voda,
CuO + H₂SO₄ → CuSO₄ + H₂O.

solna kiselina ili klorovodična kiselina je vodena otopina klorovodika. Pri sobnoj temperaturi solna kiselina može sadržavati 36 % klorovodika. Takva se kiselina puši na zraku jer iz nje isparava klorovodik koji s vlagom iz zraka tvori sitne kapljice (maglu). Pare klorovodika zagušljive su i razaraju sluzokožu organa za disanje. Solna kiselina s manje od 20 % klorovodika ne puši se na zraku i nije zagušljiva. U trgovinama kućanskih potrepština prodaje se kao 19 ili 9-postotna otopina klorovodika. Rabe je kao jeftino sredstvo za uklanjanje „vodenog kamenca“, odnosno naslaga kalcijeva karbonata na keramičkim sanitarnim uređajima. Solna kiselina otapa krom pa se njome ne smiju čistiti kromirani dijelovi sanitarnih uređaja i izljevi od nehrđajućeg čelika.

spoj u kemiji jest čista tvar nastala međusobnim kemijskim spajanjem dvaju ili više različitih kemijskih elemenata. Maseni omjer elemenata u spoju uvijek je stalan, bez obzira na to kako je, kada i gdje spoj nastao. (Proustov zakon stalnih omjera masa elemenata u kemijskom spoju.)

spremanje kemikalija. Bilo koja kemikalija ne smije se spremati ili odlagati u boce, bočice ili posude u kojima se inače spremaju ili prodaju hrana i napitci. Konobarica M. Š. (22) dobila je dvije godine zatvora jer je u bočicu od mineralne vode nalila jaki deterdžent te ga nakon nekoliko dana zabunom poslužila jednoj Zagrepčanki. Sutkinja I. N. proglasila je M. Š. krivom jer je u originalnu staklenu bočicu mineralne vode iz kanistera nalila deterdžent za strojno pranje "Tarco" te je stavila u košaru ispod šanka i sudopera zajedno s ostalim sredstvima za čišćenje ne označivši je. No, četiri dana poslije bočicu je podigla s poda i stavila u hladnjak. Kada je 12. kolovoza 2011. Zagrepčanka, želeći na kolovoškoj vrućini utažiti žeđ, naručila mineralnu vodu, konobarica joj je donijela zelenu bočicu mineralne vode u kojoj je bio deterdžent. Dotičnoj Zagrepčanki uništen je jednjak. Gotovo godinu dana hranila se na cjevčicu, a cijeli život moći će samo tiho govoriti.

stabilizatori su tvari koje se u prehrambenoj tehnologiji dodaju hrani (aditivi) kako bi ista dulje sačuvala osnovna svojstva izgleda, okusa, mirisa i konzistencije. Većina stabilizatora i ugušćivača su polisaharidi, guma arabika, karboksimetilceluloza, agar-agar, škrob, pektin i dr. Te tvari stabiliziraju emulzije, pjene i suspenzije te imaju svojstva ugušćivanja. Na većini industrijski proizvedenih marmelada i džemova kao ugušćivač navodi se pektin bez kojega to ne bi bio „pekmez“ već rijetka kaša.

struktura u kemiji je često korišten pojam, a najčešće se odnosi na građu (strukturu) atoma, molekula i kristala. Građa molekula često se prikazuje strukturnim formulama s valentnim crticama.  

strukturna formula s valentnim crticama predočuje kako su atomi u molekuli međusobno povezani. Takva je formula planarna i ne pokazuje prostorni razmještaj atoma u molekuli. Atomi su prikazani simbolima, a kemijske veze valentnim crticama. Jednostruka veza prikazana je jednom crticom između atoma, dvostruka dvjema, a trostruka trima paralelnim crticama. U organskim spojevima simboli atoma ugljika često se ne prikazuju. U odnosu na sažete i molekulske formule, strukturne formule imaju niz prednosti. Strukturnim se formulama može prikazati tijek kemijske reakcije i ukazati na promjene koje su reakcijom nastale. Nadalje, strukturnim se formulama mogu prikazati različiti izomeri istoga spoja, što je s molekulskim formulama nemoguće.

subatomske čestice su elektroni, protoni i neutroni.

sublimacija je neposredni prijelaz krutine u paru bez prethodnoga taljenja. Primjerice, za vrlo hladnih i vedrih dana, kad zrak nije zasićen vodenom parom, snijeg sublimira i nestaje s polja iako je zemlja smrznuta a temperatura zraka mnogo niža od 0 ºC. Kristali naftalena (naftalina) i kamfora, koji se još uvijek rabe kao sredstva protiv moljaca, sublimiraju (prelaze u plinovito stanje bez prethodnoga taljenja) već pri sobnoj temperaturi.

suha destilacija ili destruktivna destilacija je zagrijavanje organskih tvari bez pristupa zraka. Suhom destilacijom kamenoga ugljena pri temperaturi oko 1000 ºC i bez pristupa zraka dobiju se plinoviti produkti koji sadržavaju vodik, metan i ugljikov monoksid. Tekući produkt, tzv. katran kamenoga ugljena, je smjesa različitih ugljikovodika i drugih spojeva s kisikom, dušikom i sumporom. Katran kamenoga ugljena vrijedna je sirovina koja služi za dobivanje mnogih organskih spojeva. Kruti ostatak nakon destilacije je koks koji se ponajviše rabi u metalurgiji.

sulfati su soli sumporne kiseline, H₂SO₄: natrijev sulfat, Na₂SO₄, kalcijev sulfat, CaSO₄, bakrov(II) sulfat, CaSO₄, aluminijev sulfat, Al₂(SO₄)₃ itd.

sulfidi su spojevi sa sumporom, primjerice ugljikov disulfid, CS₂, željezov(II) sulfid, FeS, bakrov(I) sulfid, Cu₂S, bakrov(II) sulfid, CuS, antimonov(III) sulfid, Sb₂S₃ itd.

sulfiti su soli sumporaste kiseline, H₂SO₃, primjerice natrijev sulfit, Na₂SO₃, natrijev hidrogensulfit, NaHSO₃, kalijev metabisulfit, K₂S₂O₅ i dr. Sulfiti se odavno rabe kao konzervansi. Sva vina sadržavaju sulfite koji ih štite od kvarenja. U trgovinama kućanskih potrepština i poljoprivrednim apotekama kalijev metabisulfit, K₂S₂O₅, prodaje se pod imenom Vinobran. Rabi se kao konzervans. Vinobran (kalijev metabisulfit) reagira s vodom pri čemu nastaje otopina kalijeva hidrogensulfita: K₂S₂O₅ + H₂O → 2 KHSO₃.

sumporov dioksid je spoj sumpora s kisikom. Nastaje gorenjem sumpora, kako i ugljena, nafte i drugih tvari koje sadržavaju sumpor. U molekuli sumporova dioksida jedan atom sumpora spojen je s dva atoma kisika pa se sastav molekule sumporova dioksida prikazuje formulom SO₂.

supstitucija je kemijska reakcija kojom se u nekom organskom spoju atomi vodika supstituiraju (zamjenjuju) atomom nekoga drugog elementa. Primjerice, ako se smjesa klora i metana izloži jakoj sunčevoj svjetlosti, doći će do reakcije supstitucije pri kojoj se jedan ili više atoma vodika na molekuli metana zamijene atomima klora: CH₄ + ½ Cl₂ → CH₃Cl  +  HCl.

supstrat je reaktant – molekula, koja se veže na aktivno mjesto enzima. Na supstratu se  događa kemijska promjena.

suspenzija je smjesa tekućine i vrlo sitnih čestica netopljive krute tvari. Čestice krute tvari lebde u tekućini. Suspenzija je nestabilna heterogena smjesa jer se pod utjecajem sile teže suspendirane čestice sedimentiraju.

sustav i okolina važni su pojmovi za razumijevanje promjena energije pri kemijskim reakcijama. Pod sustavom kemičar uvijek razumije reakcijsku posudu, epruvetu, čašu ili tikvicu zajedno s reaktantima koji međusobno reagiraju. Pod okolinom se razumije sve ono što nije sustav. Okolina može biti zrak ili čaša s vodom u koju je uronjena epruveta ili tikvica s reaktantima. Ako se tijekom reakcije toplina oslobađa, temperatura promatranoga sustava (sadržaja reakcijske posude) poraste, a toplina prelazi iz promatranoga sustava u okolinu. Takve se kemijske reakcije nazivaju egzotermnima. Ako se tijekom kemijske reakcije temperatura promatranoga sustava snizi, toplina prelazi iz okoline u promatrani sustav. Takve se kemijske reakcije nazivaju endotermnima.

Š

škrob je polisaharid opće formule (C₆H₁₀O₅)_n izgrađen od međusobno povezanih ostataka molekula D-glukoze. To je bijeli ili žućkastobijeli prah koji se sastoji od sitnih zrnaca. Škrobna zrnca pojedinih biljaka imaju karakterističan oblik, promjer im iznosi od 2 do 150 nanometra. Škrob je netopljiv u hladnoj vodi, alkoholu i eteru. U toploj vodi nabubri i daje gustu koloidnu otopinu koja hlađenjem daje hladetinastu masu. Djelovanjem kiselina i enzima škrob se može potpuno razgraditi u glukozu. Škrob se sastoji od dva različita ugljikohidrata, amiloze (oko 20%) i amilopektina (oko 80%).

špirit je običan alkohol, C₂H₅OH, ali onečišćen različitim smrdljivim i otrovnim spojevima kako ga alkoholičari ne bi mogli piti.

štavljenje kože je postupak kojim se sprječava njezino prirodno raspadanje truljenjem. Nakon skidanja sa životinje sirova se koža najprije dobro opere, a potom se namače u otopini vapna. Kad dlaka počne otpadati, tupim noževima skine se površinski sloj s dlakama, a oštrim noževima odstrani unutrašnji sloj s ostacima mesa. Kože se potom umoče u razrijeđenu kiselinu da se neutralizira preostalo vapno i ponovno dobro ispere. Sljedeći najvažniji proces je štavljenje kod kojega, uz dodatak organskih ili anorganskih tvari, dolazi do stvaranja čvršćih poprečnih veza među molekulama bjelančevina. Jačina tih veza ovisi o vrsti sredstva za štavljenje. Od davnine su se u tu svrhu rabili ekstrakti različitih biljaka, najčešće hrastove kore. Djelatne tvari u tekućini za štavljenje biljnim ekstraktima su tanini. Od anorganskih tvari koriste se soli aluminija, kroma (kromova stipsa), cirkonija, titana, kobalta i željeza. Štavljenje kromovim solima daje najbolje rezultate pa se ono i najčešće provodi.

T

talina je tekuća faza nastala zagrijavanjem neke krute tvari na temperaturu višu od njezina tališta.

talište je temperatura pri kojoj se neka kristalizirana tvar tali, odnosno prelazi iz krutoga u tekuće agregacijsko stanje pri normalnom atmosferskom tlaku, 101 325 Pa. Temperatura skrućivanja, odnosno prijelaz iz tekućega u kruto agregacijsko stanje, naziva se krutište. Za vodu je uobičajen izraz ledište vode. Za veliku većinu tvari talište i krutište jedna su te ista temperatura. Staklo i većina plastičnih masa nemaju definirano talište, već postupno omekšavaju.

talog je tvar netopljiva u vodi koja se istaloži na dnu neke posude. Pod talogom kemičari najčešće razumiju tvar netopljivu u vodi koja zaostaje na filtrirnom papiru nakon filtriranja heterogene smjese.

tanini su tvari koje se nalaze u mnogim biljkama, a naročito u hrastovoj kori i hrastovoj šiški, izraslinama na mladim granama hrasta uzrokovanim parazitskim insektima. Tanini imaju svojstvo da proteine kože učine netopljivima. Ima više vrsta tanina. Nalaze se u čaju, kavi, vinu i kori različitoga drveća. Kad se u kavu ili čaj doda mlijeko, tanini se vežu s proteinima iz mlijeka što čaju ili kavi daje opor okus.

tekućina je agregacijsko stanje tvari u kojemu su čestice tvari gusto složene jedna do druge, ali se mogu slobodno gibati kroz cijelu tekućinu. Tekućine imaju stalni volumen, ali zauzimaju oblik posude u kojoj se nalaze. Atomi i molekule u tekućinama mogu se slobodnije gibati jer su privlačne sile među njima slabije od privlačnih sila u krutinama. U većini slučajeva gustoća tekućina približno je jednaka gustoći odgovarajuće krutine. (Vidi pojam anomalija.) Površina tekućina u širokim posudama uvijek je horizontalna. Kapljice tekućine u bestežinskom stanju zbog napetosti površine poprimaju oblik kugle.

tenzidi. Molekule tenzida ili površinski aktivnih tvari imaju dugačak ugljikovodični lanac koji čini hidrofobni dio molekule i manji hidrofilni dio. Kad se na površina vode nanese kapljica tenzida, njegove se molekule rasporede po površini tako da se hidrofilni dio molekule okrene prema vodi, a hidrofobni prema zraku. Pritom se na površini vode formira monomolekulski sloj molekula tenzida. Molekule su međusobno gusto zbijene, poput žigica u kutiji. Privlačne sile između molekula tenzida slabije su od privlačnih sila među molekulama vode i zato se napetost površine vode smanji. Ako se u vodu doda više tenzida, on se ne može više rasporediti po površini, već se „otapa“ u vodi pri čemu nastaje koloidna otopina. U koloidnoj otopini molekule tenzida formiraju micele u kojima su hidrofobni dijelovi molekula okrenuti jedni prema drugima, a hidrofilni prema vodi. Micele se sastoje od nekoliko stotina molekula. Najčešće čine dvostruke slojeve ili imaju kuglast i valjkast oblik. Na micelama dolazi do rasipanja svjetlosti pa se pri njihovom formiranju otopina zamuti.

tiroksin, tironin i kalcitonin su hormoni koje luče stanice štitne žlijezde. Molekula tiroksina sadržava četiri, a molekula tironina tri atoma joda. Tiroksin i tironin neobično su važni hormoni koji reguliraju metabolizam svih tkiva. Za stvaranje ova dva hormona potreban je jod koji se unosi hranom. U nekim je krajevima koncentracija joda u zemlji, a time i u hrani, nedostatna pa se kuhinjska sol jodira. Kalcitonin je peptidni hormon koji regulira metabolizam kalcija i potiče njegovu ugradnju u kosti.

toplinski kapacitet je toplina koju treba dovesti kilogramu neke tvari da joj se temperatura povisi za 1 ºC. Toplinski kapacitet vode iznosi 4187 J kg K^─1, dok je toplinski kapacitet zraka četiri puta manji.

topljivost je maksimalna masa bezvodne tvari koja se može otopiti u 100 g otapala (najčešće vode).

trans-masne kiseline su nezasićene masne kiseline koje sadržavaju trans dvostruku vezu između atoma ugljika.  Bitno je upamtiti da se dijelovi molekule ne mogu rotirati oko dvostruke veze. Zato dvostruke veze mogu imati cis-  i trans-konfiguraciju. U cis- konfiguraciji atomi vodika nalaze se s iste strane, a u trans-konfiguraciji na suprotnim stranama dvostruke veze. Ugljikovodični lanac sa cis-konfiguracijom ima oblik slomljena štapića, dok je ugljikovodični lanac s trans-konfiguracijom dvostruke veze sličniji ugljikovodičnom lancu zasićenih masnih kiselina. Trans-masne kiseline nastaju kao nusprodukt katalitičkoga hidrogeniranja ulja s ciljem dobivanja polukrutih masti koje se rabe u  prehrambenoj industriji te se nalaze u gotovo svoj gotovoj hrani. Najviše trans-masnih kiselina ima u margarinu, slatkišima, čipsu i svoj brzoj hrani. Iscrpna medicinska ispitivanja dokazuju da postoji jaka veza između srčanih oboljenja i konzumacije trans-masnih kiselina.

transuranijski elementi su elementi s rednim brojem većim od 92. Sintetizirani su u nuklearnim reaktorima ili akceleratorima čestica. Do danas su umjetno proizvedeni elementi sve do rednoga broja 118. Radioaktivni su i brzo se raspadaju. Neki od njih imaju vrijeme poluraspada od samo nekoliko sekundi ili minuta. To znači da se polovina od proizvedene količine toga elementa radioaktivno raspadne tijekom nekoliko sekundi ili minuta.

Trommerov reagens je lužnata otopina bakrova(II) sulfata. Uzorku koji se ispituje na prisutnost reducirajućega šećera doda se jednak volumen 10-postotne otopine natrijeva hidroksida i samo kap 10-postotne otopine modre galice. Smjesu treba promućkati i ugrijati u čaši s vrućom vodom. Ako je reducirajući šećer prisutan, pojavit će se crvenosmeđi talog bakrova(I) oksida, Cu₂O. 

troposfera je dio Zemljine atmosfere kojem je prosječna visina u srednjem pojasu od 10 do 12 km, na ekvatoru od 16 do 18 km, a na polovima samo od 6 do 8 km.

tvar je sve ono što ima masu i zauzima prostor. Omjer mase i volumena je gustoća tvari. Tvar je ono od čega su načinjene stvari.

tvrda voda je voda koja sadržava puno otopljenih soli. Bunarska voda za piće i mineralna voda tipične su tvrde vode jer sadržavaju otopljen kalcijev hidrogenkarbonat, Ca(HCO₃)₂.

U

ugljikohidrati su složeni organski spojevi sastavljeni od ugljika, kisika i vodika. Nastaju fotosintezom u zelenim dijelovima biljaka iz ugljikova dioksida i vode pomoću energije Sunčeve svjetlosti. Produkt fotosinteze je jednostavan ugljikohidrat glukoza, C₆H₁₂O₆. Iz formule glukoze izgleda kao da je to spoj ugljika i vode, pa su po tome ugljikohidrati i dobili ime.

ugljikov dioksid, CO₂, je plin koji nastaje gorenjem svih organskih tvari, drveta, ugljena nafte i dr. Zagušljiv je i „teži od zraka“ pa se nakuplja u podrumima u kojima vrije mošt i u dubokim bunarima. Na nekim mjestima izlazi iz zemlje. Sastavni je dio vulkanskih plinova. Prosječan volumni udio ugljikova dioksida u zraku iznosi 0,039 %. Njegova se koncentracija mijenja ovisno o godišnjem dobu. Na sjevernoj polutci ona se ljeti smanji zbog fotosinteze, a zimi poveća zbog izostanka fotosinteze. Ugljikov dioksid topljiv je u vodi i njegova otopina djeluje kiselo zbog nastanka male količine ugljične kiseline, H₂CO₃, (kisela voda).

ugljikov monoksid je plin bez boje i mirisa, lakši od zraka. Nastaje nepotpunim izgaranjem tvari u kojima ima ugljika. U prirodi se pojavljuje kao sastojak vulkanskih plinova. Otrovan je jer se 200 do 300 puta jače od kisika veže na hemoglobin u krvi čime sprječava opskrbu stanica kisikom. Pušači u krvi imaju 2 ‒ 5 puta veću koncentraciju ugljikova monoksida nego nepušači. Kako nema boje i mirisa, ugljikov monoksid često zovu "tihi ubojica". Znakovi trovanja su: glavobolja, vrtoglavica, lupanje srca, opća slabost, šum u ušima, a mogu se javiti: apatija, zbunjenost, nesvjestica i grčenje. Ako je volumni udio ugljikova monoksida u zraku 0,2 ‒ 0,4%, dolazi do gubitka svijesti, a nakon desetak minuta i do smrti. Prva pomoć pri trovanju ugljikovim monoksidom je iznošenje otrovanoga na svježi zrak, umjetno disanje i udisanje kisika. Ugljikov monoksid je važna industrijska sirovina. Najčešće se dobiva provođenjem zraka ili vodene pare preko užarenoga koksa.
2 C + 4 N₂ + O₂ → 2 CO + 4 N₂
C + H₂O → CO + H₂
Oba plina često se upotrebljavaju kao industrijsko gorivo. Pri povišenoj temperaturi i tlaku ugljikov monoksid vrlo je reaktivan. Lako se oksidira pa se rabi u metalurgiji za dobivanje metala iz oksidnih ruda.

ukapljeni plin ili propan-butan je mješavina propana, C₃H₈, i butana, C₄H₁₀. Dobiva se kao nusprodukt pri preradi nafte. U ukapljenom naftnom plinu sadržani su i neki drugi plinovi, kao što su propilen, CH₃CH=CH₂, i butilen, CH₃CH₂CH=CH₂. Propan i butan pri normalnom tlaku su plinovi. Pri povećanom tlaku njihova smjesa lako prelazi u tekuće stanje. Koristi se masovno u kućanstvima za zagrijavanje i kao alternativno gorivo u automobilima. U novinama se često može pročitati naslov „eksplodirala plinska boca“. No, ne radi se o eksploziji plinske boce, nego o eksploziji smjese zraka i plina nastale nekontroliranim istjecanjem plina iz boce. Čisti plinovi, propan i butan, sami po sebi nisu eksplozivni, nego njihove smjese sa zrakom. Plinska boca može eksplodirati samo ako se izloži previsokoj temperaturi. Zato boce s ukapljenim plinom treba držati dalje od izvora topline, uvijek u uspravnom položaju. Kako je gustoća propana i butana veća od gustoće zraka, boce s ukapljenim plinom ne smiju se držati u podrumima. Pri zamjeni plinske boce uvijek treba zamijeniti brtvu na redukcijskom ventilu i brtvljenje provjeriti otopinom sapunice. Treba provjeriti i ispravnost gumene cijevi izrađene od posebne vrste gume otporne na djelovanje ukapljenoga plina. No, i gumenu cijev treba svake dvije do tri godine zamijeniti jer starenjem guma ispuca pa može propuštati plin. Zato nakon svake upotrebe plina na štednjaku treba zatvoriti ventil na boci. Ukoliko se osjeti miris ili nekontrolirano istjecanje („šištanje“) plina, odmah treba zatvoriti ventil na plinskoj boci, otvoriti prozore i vrata i ne paliti svjetlo ili druge moguće izvore iskrenja. Sapunicom treba provjeriti mjesto propuštanja i otkloniti uzrok.     

V

valencija je sposobnost atoma pojedinoga elementa da se spaja s određenim brojem atoma vodika ili atoma nekoga drugog jednovalentnog elementa. Vodik je jednovalentan pa je valencija drugih elemenata jednaka broju atoma vodika s kojima se taj element može spojiti. Molekula vode nastaje spajanjem jednoga atoma kisika s dva atoma vodika. Zato se kaže da je kisik dvovalentan. U molekuli amonijaka jedan atom dušika spojen je s tri atoma vodika. Zato se kaže da je dušik u amonijaku trovalentan. U sumporovu dioksidu, SO₂, dva su atoma kisika vezna na jedan atom sumpora. Kako je kisik dvovalentan proizlazi da je sumpor u sumporovu dioksidu četverovalentan. Po istom načelu u sumporovu trioksidu, SO₃, sumpor je šesterovalentan. U spojevima koji se sastoje od atoma dvaju elemenata zbroj valencija atoma jednoga elementa mora biti jednak zbroju valencija atoma drugoga elementa.

valentne crtice rabe se isključivo za prikazivanje građe molekula nemetala. Primjerice, građa molekule vodika, H₂, valentnim se crticama prikazuje kao H-H, jer je vodik jednovalentan. Građa molekule vode, H₂O, valentnim se crticama prikazuje kao H-O-H. Vodik je jednovalentan pa se jednom valentnom crticom vezuje s kisikom. Kisik je dvovalentan i zato se dvjema valentnim crticama veže s dva atoma vodika.

vapnena voda je bistra zasićena otopina gašena vapna, odnosno kalcijeva hidroksida, Ca(OH)₂. Čuva se u dobro zatvorenoj boci jer u doticaju sa zrakom, koji sadržava ugljikov dioksid, nastaje talog netopljiva kalcijeva karbonata, CaCO₃. U školskim pokusima najčešće se rabi za dokazivanje ugljikova dioksida u izdahnutom zraku prema jednadžbi:
Ca(OH)₂ + CO₂ → CaCO₃ + H₂O.

vapnenac je sedimentna stijena koja sadržava najmanje 50 % minerala kalcita, CaCO₃. Nastao je taloženjem vapnenih kućica i skeleta izumrlih morskih životinja, a donekle i bilja. Rabi se kao građevni materijal i za dobivanje vapna.

vapno je vezivni materijal koji se primjenjuje u građevinarstvu. Dobiva se pečenjem vapnenca u cilindričnim rotacionim pećima pri temperaturi oko 1000 - 1200 °C. Vapnenac, odnosno kalcijev karbonat, pritom se raspada na kalcijev oksid i ugljikov dioksid prema  jednadžbi: CaCO₃ → CaO + CO₂. Razlikujemo tri vrste vapna koja se rabe u građevinarstvu: živo vapno ili kalcijev oksid, CaO, gašeno vapno ili kaša od kalcijeva hidroksida i vode te hidratizirano vapno ili kalcijev hidroksid, Ca(OH)₂, koji se dobije gašenjem živoga vapna s ekvivalentnom količinom vode prema jednadžbi: CaO + H₂O → Ca(OH)₂.

varikina je jako lužnata otopina koja sadržava 4 ‒ 5 % natrijeva hipoklorita, NaOCl. Varikina se ne smije miješati sa solnom kiselinom jer nastaje elementarni klor. Rabi se u kućanstvu kao dezinfekcijsko sredstvo i kao sredstvo za izbjeljivanje tkanina.

viskoznost ili unutarnje trenje svojstveno je tekućinama i plinovima te predstavlja pružanje otpora međusobnom kretanju slojeva. Dolazi do izražaja pri protjecanju tekućina i plinova kroz cijevi. Idealno laminarno protjecanje je ono kod kojega se svi slojevi tekućine kreću međusobno paralelno i paralelno sa stijenkama cijevi. Kod realnih tekućina brzine pojedinih slojeva nisu jednake zbog trenja unutar tekućine. Slojevi tekućine koji se nalaze neposredno uz stijenku cijevi miruju, a sloj tekućine koji se giba oko osi cijevi ima najveću brzinu, Jače viskozna tvar djeluje ljepljivo i teško se prelijeva, npr. med. Viskoznost se općenito smanjuje porastom temperature. Zato se nekad za podmazivanje automobilskih motora rabilo ljetno ulje veće viskoznosti i zimsko ulje manje viskoznosti. Suvremena tzv. multigradna motorna ulja udovoljavaju ljetnom i zimskom režimu rada automobilskoga motora.

Visoka peć je vrsta metalurške peći koja se najčešće rabi za dobivanje željeza. Smjesa usitnjenoga koksa, željezove rude i dodataka prethodno se sinterira u granule promjera 2 ‒ 5 cm. Granulat se sipa na vrhu dok se zrak upuhuje u donjem dijelu peći. Gorenjem koksa nastaje ugljikov monoksid koji reducira željezove okside u elementarno željezo koje se tali u donjem dijelu peći gdje je temperatura najviša. Produkti su tekuće željezo i troska (drozga, zgura ili šljaka) koja pliva iznad rastaljena željeza i štiti ga od oksidacije.

vodena otopina je otopina bilo koje tvar topljive u vodi. (Voda je otapalo.)

vodič električne struje je tvar koja dobro provodi električnu struju, npr. svi metali.

vodikova veza je međumolekulska veza koja nastaje između molekula u kojima je vodik vezan na fluor, kisik ili dušik. Ona je elektrostatske prirode. U vodikovoj vezi atom vodika premošćuje razmak između dvaju atoma, primjerice F-H∙∙∙F, F-H∙∙∙O, O-H∙∙∙O, N-H∙∙∙O, pa se zbog toga ponekad naziva i vodikov most. Zajednički elektronski par u vezama F-H, O-H,
N-H pomaknut je prema atomu fluora, odnosno kisika ili dušika. Zbog toga se električni naboji unutar inače neutralne molekule malo pomaknu tako da se na vodikovim atomima u molekulama HF, H₂O i NH₃ javlja vrlo mali pozitivan, a na atomima fluora, kisika i dušika vrlo mali negativan električni naboj. Pozitivni dio jedne molekule privlači negativan kraj druge molekule. Primjerice, molekule fluorovodika, HF, povezuju se vodikovim vezama tako da se atom vodika iz jedne molekule HF prisloni na atom flura druge molekule HF. Simbolima se to prikazuje kao F–H∙∙∙FH.  Spojevi u kojima su molekule povezane vodikovim vezama imaju viša tališta i vrelišta od očekivanih jer su privlačne sile između molekula jače. Molekule vode također se međusobno vezuju vodikovim vezama tako da atom vodika iz jedne molekule premošćuje razmak prema atomu kisika druge molekule vode:  HO–H∙∙∙OH₂. Zbog jakih vodikovih veza vrelište i ledište vode znatno je više od vrelišta i krutišta tvari iste ili čak veće relativne molekulske mase. Led ima manju gustoću od vode zato što su vodikove veze u ledu usmjerene tako da se u kristalima leda molekule vode ne pakuju na najgušći mogući način. Kad se led rastali, uređeni razmještaj molekula se ruši pa se molekule vode u tekućini mogu gušće pakovati. Gustoća većine tvari smanjuje se povišenjem temperature. Voda odstupa od toga pravila (anomalija vode). To se događa zato što su u vodi pri 0 ºC prisutni grozdovi molekula vode s uređenom strukturom kao u ledu. Povišenjem temperature smanjuje se broj vodikovih veza, odnosno veličina grozdova sa strukturom leda, pa se „slobodne“ molekule vode gušće pakuju. Anomalija vode posljedica je dvaju utjecaja. S jedne strane imamo povećanje gustoće zbog smanjenja broja vodikovih veza. S druge se strane zbog povišenja temperature tijela šire jer je molekulama potrebno više mjesta za titranje oko ravnotežnoga položaja i nasumično gibanje. Ova dva utjecaja suprotna smjera dovode do toga da je gustoća vode najveća je pri 4 ºC. No, vodikove veze prisutne su u vodi čak i pri temperaturi njezina vrelišta. Vodikove veze održavaju trodimenzijske strukture bioloških makromolekula. Dvostruka uzvojnica molekule DNA održava se poprečnim vodikovim vezama između odgovarajućih parova baza.

volumni udio je omjer volumena nekoga sastojka u smjesi prema volumenu svih sastojaka smjese prije miješanja. Zbroj volumnih udjela pojedinih sastojaka smjese mora biti jednak jedan ili, iskazano u postocima, 100 %.

vrelište je temperatura pri kojoj neka tekućina uz normalan atmosferski tlak vrije ili ključa. Pritom unutar tekućine nastaju mjehurići pare koji izlaze na površinu. Za prijelaz tekućine u plin tekućini je potrebno dovoditi toplinu. Vrelište tekućine ovisi o tlaku. Ako se atmosferski tlak snizi, npr. visoko na nekoj planini, voda proključa pri nižoj temperaturi pa hranu treba dulje kuhati. Ako se tlak poveća, kao u loncu za brzo kuhanje hrane, voda proključa pri višoj temperaturi, a hrana se brže skuha.

W

Wöhler, Friedrich (1800. – 1882.) rodio se u Eschersheimu, nedaleko od Frankfurta na Majni. Otac mu je bio veterinar. Kao gimnazijalac čitao je kemijske knjige i kod kuće pravio pokuse koji su dali i njegovo prvo znanstveno priopćenje 1821. godine. Studij medicine započeo je u Marburgu, a nastavio u Heidelbergu gdje mu je profesor L. Gmelin savjetovao da kemiju uči u laboratoriju jer toliko zna da mu predavanja nisu potrebna. Od 1824. bio je profesor kemije u Berlinskoj školi za umjetnost i obrt, a od 1831. u Visokoj tehničkoj školi u Kasselu. Od 1836. godine bio je profesor kemije na Sveučilištu u Göttingenu gdje je i ostao do kraja života. Wöhler je najviše poznat po sintezi mokraćevine. Godine 1828. prvi je pripravio metalni aluminij redukcijom aluminijeva klorida kalijem, godine 1856. bor, a godine 1857. silicij. Fosfor je pripravio grijanjem koštanoga pepela s pijeskom i ugljenom. Otkrio je kalcijev karbid i acetilen. Posvetio se nastavi, a mnogi od njegovih brojnih učenika istaknuli su se kao kemičari. Wöhler je bio blage ćudi, nije se upuštao u prepirke te je od njih odvraćao Liebiga s kojim je prijateljevao sve do njegove smrti. (Izvor: D. Grdenić, Povijest kemije, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb, 2001.)

ZŽ

zakon o neproničnosti. Dvije tvari (ili stvari) ne mogu u isto vrijeme biti na istome mjestu.

zakon o očuvanju energije. Ukupna količina energije u izoliranom sustavu je stalna. Energija se ne može uništiti niti može nastati ni iz čega. Energija može samo prelaziti iz jednoga oblika u drugi.

zakon o očuvanju mase. Ukupna masa tvari koje ulaze u kemijsku reakciju jednaka je ukupnoj masi tvari koje nastaju tom reakcijom. Tvari ne mogu nastati ni iz čega niti mogu nestati. Tvari mogu samo prelaziti iz jednoga agregacijskog stanja u drugo ili iz jednoga kemijskog spoja u drugi.  Zakon o očuvanju mase u kemiju je uveo Lavoisier 1789. godine. Na Zapadu je ostalo nezapaženo da je zakon o očuvanju mase prvi otkrio ruski znanstvenik i pjesnik Mihail Lomonosov (1711. – 1765.) te ga 1748. godine pokusima dokazao.

zakon o višekratnim uteznim omjerima elemenata u kemijskom spoju – Kad se dva elementa spajaju u više nego jedan spoj, njihovi se udjeli u spoju nalaze u omjeru malih cijelih brojeva. Taj je zakon otkrio Dalton, ali ga nije postavio. Nije to smatrao potrebnim jer taj zakon proizlazi iz njegove atomske teorije spajanja kemijskih elemenata.

zakon stalnih omjera masa elemenata u kemijskom spoju još je 1797. godine najavio francuski kemičar Louis Joseph Proust (1754. – 1826). Na temelju rezultata kemijske analize spojeva Proust je nedvojbeno ustanovio da se dva ili više kemijskih elemenata uvijek međusobno spajaju u stalnom omjeru njihovih masa. Time se suprostavio C. L. Bertholletu, također francuskom kemičaru, koji je istodobno smatrao da sastav kemijskoga spoja ovisi o masi reagirajućih tvari te drugih fizikalnih čimbenika kao što je agregacijsko stanje, kohezija, hlapljivost, topljivost i dr. pa zbog toga ne može imati stalan sastav.

zasićena otopina je otopina koja pri danoj temperaturi ne može otopiti daljnje količine tvari. Zasićena otopina u ravnoteži je s neotopljenim kristalima.

zelena galica uobičajen je naziv za željezov sulfat heptahidrat, FeSO₄∙7H₂O. Rabi se kao sredstvo za otklanjanje željezove kloroze u vinogradarstvu, voćarstvu i cvjećarstvu te za uklanjanje mahovine na travnjacima i golf terenima. 

zemnoalkalijski metali su elementi 2. skupine periodnoga sustava elemenata: berilij, magnezij, kalcij, stroncij, barij i radij.

zrak je sloj plinova koji okružuje Zemlju. Gustoća i tlak zraka najveći su pri morskoj razini, a naglo se smanjuju s visinom.

živo vapno. Nakon pečenja vapnenca pri temperaturi od oko 900 °C nastaje živo vapno.
CaCO₃ → CaO + CO₂
Po kemijskom sastavu to je kalcijev oksid, CaO. Dolazi u obliku grumena. Kad dobro pečeni grumeni živoga vapna udare jedan o drugoga, čuje se zvonak zvuk. Slabo pečeni grumeni daju tup zvuk. Živo vapno s vodom daje gašeno vapno koje se rabi u građevinarstvu: CaO + H₂O → Ca(OH)₂.