Pitanje je vrlo općenito. U knjizi Opća i anorganska kemija (I. Filipović, S. Lipanović) o ovoj temi piąe na viąe od 200 strana (6. poglavlje). U uvodu tog poglavlja stoji: " Svojstvo atoma nekog elementa da se spaja s određjenim brojem atoma drugog elementa naziva se njegovom valencijom (lat. valentia = moć ili kapacitet).... Uzrok međjusobnog spajanja atoma pojedinih elemenata, a odatle i bit valencije, odnosno kemijske veze, objąnjava nam elektronska teorija valencije. Prema toj teoriji veza izmeđju atoma, a odatle i valencija, uzrokovana je elektronskom strukturom atoma. Kada se međjusobno spajaju dva atoma ili viąe oni to čine pomoću elektrona u svojim vanjskim ljuskama. Stoga je običaj da se elektroni atoma djele u dvije klase: valentni elektroni, koji sluľe za vezanje atoma, i unutarnji elektroni, koji ne sudjeluju u kemijskoj vezi. Atomi se međjusobno spajaju zato ąto spojeni čine energijski stabilniji sistem, i to tako:

a) da atomi prijedju u pozitivno i negativno nabijene ione, koji medjusobnim privlacenjem (uz oslobađjanje potencijalne energije) čine ionsku vezu

b) da se atomi spoje kovalentnom vezom stvaranjem zajedničkog elektronskog para izmjenjivanjem elektrona ( uz oslobađjanje energije izmjene) Prema tome atomi se mogu spajati međjusobnim djelovanjem svojih valentnih elektrona...Ne postoji oątra granica izmeđju kovalentne i ionske veze, već postoji kontinuirani prijelaz. Drugim riječima, veza izmeđju atoma je i kovalentne i ionske prirode. Prevladava li doprinos ionske veze, govorimo o ionskoj vezi s djelomično kovalentnim karakterom. U obrnutom slućaju govorimo o kovalentnoj vezi s djelomično ionskim karakterom. Sve to upučuje da je veza izmeđju atoma u biti jedna, tj. elektronska interakcija.". O prirodi kovalentne i ionske veze bilo je dosta govora u prijaąnjim odgovorima, pa mislim da to sad ne treba ponavljati.

Odgovorio: Dr. sc. Goran Stefanic: stefanic@rudjer.irb.hr

Dopuna:

U potpunosti se slaľem s kolegom Stefanićem da je pitanje previąe općenito, čak nedefinirano. Baą zato bi se moglo raditi i o ovome. Imamo jake elektrostatske interakcije izmedju molekula s dipolnim momentom (dipolno privlaćenje).

a) dipol-dipol
b) ion-dipol
c) dipol- inducirani dipol

To su van der Waalsove sile, a slabu vezu nazivamo van der Waalsova veza. Kasnije vdW. Van der Waalsova sila raste s porastom velićine molekule ( i molekularne mase) odnosno s porastom broja elektrona u molekuli. Brzo opada s povečanjem duljine veze i djeluje samo kada su molekule blizu. Postoji i točno određjena udaljenost na kojoj je ta sila maksimalna. Na manjoj udaljenosti djeluju odbojne sile tzv. Bornove sile koje poniątavaju van der Waalsove. VdW sile su največe u čvrstom stanju. Kristali u kojima vdW sile drľe molekule na okupu nazivaju se molekularnim kristalima. Izmeđju nepolarnih (kao i polarnih) molekula uvijek postoje slabe sile koje su rezultat samoinduciranih kratkotrajnih promjenjivih dipola. Nastaje elektrostatska interakcija izmeđju inače nepolarnih čestica. Takve vrlo slabe međjumolekularne sile nazivaju se Londonove ili disperzne privlačne sile. Budući da su uvijek prisutne i u polarnim česticama, disperzna privlačne sile doprinose van der Waalsovim silama. Disperzne sile izmeđju nepolarnih molekula vrlo su slabe. Vodikova veza: Veza koja nastaje izmeđju molekula u kojima je vodikov atom vezan na atom velike elektronegativnosti ( F, O, N). Vodikova veza je jača od vdW ali je slabija od ionske ili kovalentne veze. Dvije su vrste, intramolekulska i intermolekulska. Sastavljena je od nekoliko vrsta privlačenja:
a) elektrostatsko privlačenje
b) delokalizacija elektrona
c) disperzijsko privlačenje
d) odbijanje elektronskih oblaka

Zapravo je najjača međju molekulama elektrostatična privlačna sila međju ionima suprotnog naboja. To je ista ona koja drľi na okupu čestice U kristalu npr. NaCl-a.